Rade Jarak osebujni je hrvatski pisac, školovanjem akademski slikar rođen u Dubrovniku 1968. godine. Prvu knjigu, zbirku poezije “Demon u pari kupaonice” objavljuje 2000., a otada se javlja čitavim nizom knjiga. Za kratku priču “Nino Rovinjež” dobio je prvu nagradu Večernjeg lista 2001. godine, a za roman “Pustinje” danas ugašenu prvu nagradu Jutarnjeg lista 2009. VBZ mu je upravo objavio ljubavni roman za odrasle “Suha palma”.
Što ste htjeli poručiti čitateljima kada ste svoj najnoviji roman “Suha palma” nazvali ljubavnim romanom za odrasle?
Htio sam upozoriti čitatelje da se u romanu radi o nesretnoj ljubavi. Pokušao sam im poručiti da bi ljubavna priča mogla iskliznuti iz uobičajenih žanrovskih pravila, da bi se mogla raspasti u nekoliko smjerova. Tim podnaslovom tražio sam zrelost i razumijevanje od čitatelja. Ljubav je glavna tema romana, onako uopćeno rečeno, naravno pored likova i njihovih sudbina koje se prate. U smislu da se zapitamo: što je ljubav i kako ona utječe na naše živote i u što se može pretvoriti. Isprva, učinio mi se lagan zadatak, jedna dekonstrukcija ljubavi, ali dok sam pisao, bilo mi je sve teže, ispitivao sam, zapravo, samog sebe. Pisao sam roman, a on mi je kopao po utrobi. Gotovo sam se slomio. Shvatio sam tek sad, nakon dvadeset i prve knjige, da pisanje nipošto nije šala, dapače. To je ponekad đavolji posao.
Kako to da ne živite u rodnom Dubrovniku, a stalno mu pišete književne posvete?
Stjecajem okolnosti, ili igrom sudbine, živim u Zagrebu. Dubrovnik, moj rodni grad, ostao je u mom sjećanju onakav kakav je nekada bio. Kao da se u meni nalazi zrcalo koje odražava prošlost. Taj Dubrovnik iz zrcala postaje odlična pozornica za moje romane, jako mi je inspirativan, U povijesti književnosti bilo je sličnih slučajeva. Mislim da je jednom prilikom, kad su gradske vlasti rekonstruirale neku ulicu u Dublinu, a nisu imali odgovarajuće fotografije, James Joyce pola u šali rekao: “Pa neka rekonstruiraju ulicu prema mojoj knjizi.” Uliksa je pisao u drugim gradovima, mislim u Puli, Trstu i Zürichu. Također, nobelovac Grass pisao je “Limeni bubanj” u Parizu, a godinama nije mogao otići u rodni Danzig, ili Gdanjsk, koji je ostao s druge strane željezne zavjese.
Vi ste godinama bili buntovnički i heretički raspoložen pisac i intelektualac. Otkuda sada sentimentalne strune u vašim djelima?
Dok sam bio mlađi, želio sam aktivnije sudjelovati u javnosti, što se kaže „mijenjati svijet“, utjecati na javno mišljenje. Kasnije, ima tome tri-četiri godine, umorio sam se i usredotočio na vlastiti rad. Sad, u pedesetoj godini, najbolje je vrijeme da se okrenem sebi. Tražio sam intimne, općeljudske teme. Međutim, primjećujem da u društvu vlada apatija, intelektualci se sve više potiskuju na marginu. Život postaje sve banalniji i brutalniji. Možda je sad pravo vrijeme za neki novi angažman. Opet razmišljam o tome.
Vaše knjige u pravilu su posvećene raznim ženama. Da nema tih žena, bi li bilo knjiga?
Naravno da su mnoga moja životna iskustva ugrađena u moje knjige. Emotivan sam i životne stvari me uvijek dirnu, kao i sve ostale ljude. Stoga knjige nastanu kao neka vrsta emotivnoga pražnjenja, pretakanja životnog iskustva u formu jezika. Ali ne radi se samo o posvetama ženama. Neke moje knjige posvećene su djeci, a i ljudima koji su mi pomagali savjetima. Naravno, kad ne bi bilo određenih emotivnih stanja, ne bi bilo ni tih knjiga. Pogotovo onih koje su nastale na temelju inspiracije, kada te pohodi muza poezije, Euterpa koja priča o ljubavi i mogućim svjetovima.
Diplomirali ste slikarstvo. Slikate li?
Volio sam slikarstvo, to sam studirao. Međutim, jasno je da je pisanje moj životni poziv. Kad predano radite neku umjetnost, onda vas ona potpuno okupira. Zadnje sam slike i crteže napravio na studijskom putovanju u Japanu. Ponekad, dok pišem, vizualiziram situaciju, radim pomoćne skice i crteže, nacrtam neki od svojih likova. Inače, predajem crtanje u školi na Rokovu perivoju pa se svakodnevno susrećem sa slikama i crtežima.
Svojedobno ste se bavili izdavaštvom i uređivali časopis Knjigomat. Zašto ste odustali?
Kao što sam već rekao, kolege mi govore da je sada pravo vrijeme da ponovo pokrenemo internetsku stranicu. Vodimo pregovore i stranica bi se mogla aktivirati već idućeg mjeseca. Pokušat ćemo, dakle, još jednom, uložit ćemo još jedan napor. Ali moram reći da je posao velik i stresan, a za nikakve novce. Ipak, svejedno, pokušat ćemo ponovo, jer ljudima nedostaje zanimljivih sadržaja u kulturi. Ljudi žele kulturu.
Kazalište Marina Držića iz Dubrovnika na scenu je stavilo vašu “Dušu od krumpira”. Kada će neki vaš roman završiti na filmu?
Jako sam zadovoljan predstavom, napravili su je vrlo dobro. Čitavi ansambl odradilo je fenomenalno. Predstava je gostovala na nekoliko festivala u Splitu, Osijeku i Vinkovcima, čak sam bio i nominiran za nagradu Hrvatskog glumišta za najbolji tekst. U zadnje vrijeme dosta radim na jednoj drami, na dramskom tekstu i, ako ga sredim i ako se izvede u nekom kazalištu, to bih smatrao uspjehom. Što se tiče filma, naravno da bih volio da se snimi film po nekom od mojih romana. Iako nisam insajder, znam da je naš film danas u financijskoj krizi. Mislim da je to, kao i kod knjige, prvenstveno vezano za distribuciju. I dok se knjižare bore zadnjim snagama – jer knjiga je ipak knjiga, arhetipska potreba čovječanstva – film je u problemima jer izuzetno rijetko vidim da neki domaći film igra u kinematografima. Ali nipošto ne treba odustajati. Volio bih, na primjer, da neki dobar redatelj ili redateljica pročita “Yu puzzle” ili “Suhu palmu”.
U svojim romanima često pišete o nacionalno izmiješanim brakovima i povijesti koju bi danas mnogi zaboravili. Ne bojite li se da će vas netko tko ne čita ali etiketira proglasiti jugonostalgičarom?
Radi se o našoj nedavnoj, bliskoj prošlosti. Glupo bi bilo držati se kao da se ništa nije dogodilo, kao da mi nismo postojali i gurati glavu u pijesak. Pa negirao bih samog sebe. To jugoslavensko razdoblje u svojim romanima nipošto ne idealiziram, ali i ne blatim. Kada pišem o Jugoslaviji, nastojim biti objektivan. Svako vrijeme ima bolje i loše strane. Jedna od boljih je antifašizam, na čijim je temeljima nastala suvremena Hrvatska. Isto tako i danas neke stvari vrijede, a neke ne. Općenito mislim da je zadnjih godina naša demokracija prilično stagnirala. Hoću reći, mislim da imamo solidnu perspektivu, a loše rezultate. Znači, nešto je trulo. Etiketirati nekoga jugonostalgičarom, u ovoj novoj situaciji, gdje su ljudi sve više stisnuti, gdje totalitarizam ulazi na mala vrata, kroz sve oštriju disciplinu svjetskog kapitala, nema nikakvog smisla. To je spin koji skreće pažnju sa stvarnih i gorućih tema. I na to se uopće ne bih obazirao jer svi imamo puno većih problema. Volim pisati o miješanim brakovima jer se onda pojavljuje načelo ekvidistance, i moji likovi se ne mogu opredijeliti za nijednu stranu. Na taj način otkrivam apsurd rata, apsurd nacionalnih trvenja.
Kako to da češće ne putujete po svjetskim književnim festivalima?
Putovao sam jednom prilikom u Sarajevo, gostovali smo u sali Kamernog teatra i bilo je odlično. Kasnije sam išao u Budimpeštu i u Varšavu. Nakon toga dugo nisam išao nikamo, osim Japana, naravno. Imam stalni posao i ne mogu živjeti kao freelancer. Osim toga, kad je čovjek usmjeren na svoj jezik i svoju književnost, jednostavno nema vremena baviti se sporednim stvarima. Prijevodi će doći kasnije, nadam se.
U Hrvatskoj se već nekoliko godina autorima isplaćuje naknada za posudbe u knjižnicama. Kako vi stojite na toj listi?
Ne znam točno kako stojim na listi, ali krajem prošle godine prvi sam put dobio neku ozbiljniju svotu. Možda je to povezano sa ZAMP-om koji je prošle godine preuzeo isplatu autorskih naknada, te je sve krenulo ozbiljnije i ažurnije.
Većina političara u nas ustvrdit će da nas je hrvatski jezik očuvao kroz stoljeća. Zašto se onda danas, kada imamo samostalnu državu, više ne ulaže u književnost?
Ulaže se u književnost, ali model ulaganja bi se trebao još ispraviti, dopuniti. Prvenstveno bi fokus trebao biti na knjižarama kojima se treba pomoći, a onda i na cijeni knjige koja bi morala biti ispod 100 kn, da se publika vrati u knjižare. Jer knjižare, kao i pisci, nose najveći teret. Svima bi bilo lakše kad bi se proračun Ministarstva kulture malo povećao.
Mislite li da je ugled Nobelove nagrade zbog nedavnog seksualnog skandala zauvijek uništen ili će sramotu ipak zatomiti književnička taština i vječna glad za švedskim krunama?
Teško je komentirati nagrade. Pogotovo najpoznatiju i najstariju kao što je Nobelova. Mislim da njezin ugled nipošto nije uništen jer je njezina reputacija ipak prejaka. Što se tiče seksualnog skandala, očito je da unutar žirija Švedske kraljevske akademije stvari nipošto nisu bile idealne i da se pod maskom stare i tradicionalne institucije događalo svašta. Ipak, nadam se da je posrijedi samo prolazna slabost i da će se ova stara institucija oporaviti od udarca. Jer Nobelova nagrada je učinila jako mnogo na popularizaciji književnosti u svijetu. To je, ponavljam, najznačajnija nagrada.
Gdje VL samo pronalazi takve spodobe?