Za dojmljiva papina posjeta Hrvatskoj moglo se čuti, razabrati i osjetiti da Vatikan ne samo podržava ulazak naše zemlje u Europsku uniju nego i kako papa i vrh Katoličke crkve ne dvoje da je Hrvatska kulturnom i civilizacijskom prošlošću uvijek pripadala Europi i dijelila europske vrijednosti. No još se nije čulo da je u višegodišnjim pregovorima s EU neki naš pregovarač nekome uglađenome eurokratu barem natuknuo da je jedan Hrvat još na početku prošloga stoljeća ne samo govorio o hrvatskoj kulturološkoj pripadnosti Europi nego i da je još tada, dok je Europa bila predratno nepomirljivo “jedinstvo suprotnosti”, predviđao njezin današnji ustroj, njezino ujedinjenje.
Još prije stotinu godina, dok više gladan nego sit luta sanjanim Parizom, Antun Gustav Matoš (rođen 13. lipnja 1873.) pati za domovinom, strepi za Hrvatsku, piše da je tuđina “najbolja patriotska škola”. Unatoč tadašnjem rubu vlastitog i nacionalnog očaja pokazuje se misliocem čije anticipacije nadilaze ne samo njegovu osobnu i nacionalnu bijedu nego i njegovo vrijeme. Dok Europa zabavljena sobom i ne sluti grmljavinu topova, blato rovova i milijune “golih i mrtvih”, a pogotovu kasnija zbivanja, Matoš u nekoj od sirotinjskih pariških izbi piše da se “može predvidjeti vrijeme kada će zbog ekonomskih konkurencija, kao što je npr. sjevernoamerička, Europa malo-pomalo morati ulaziti u ekonomski savez koji mora uroditi i savezom političkim. Društvo i politika sve više i više se demokratiziraju i pobjeda demokracije u Europi bit će spas svih ugnjetenih i poniženih, pa i nas”. Živeći u europskome središtu, Matoš je shvatio i njezinu bit i njezinu budućnost. Dok mnoštvo europskih umova “hrče pod svojom perinom”, naš “trubač sa Seine” mašta o ujedinjenju Europe, zapravo nagoviješta današnju Europsku uniju!
“Jugoslavenska kultura”
U Hrvatskoj je danas poslije ozlojeđujuće presude našim generalima naraslo neraspoloženje spram EU. Možda papino ohrabrenje ukupnome, a ne samo vjerničkome puku, ukloni barem dio zaziranja od EU, kao i poruka iz Bruxellesa da je Hrvatska napokon došla do kraja pregovora. Može se spram EU biti skeptik. Moglo bi kada alternativa EU ne bi bio tzv. zapadni Balkan. Matoš je još prije stotinu godina shvatio što današnji hrvatski sumnjičavci nisu, tj. da bi Hrvatskoj moćni odredili balkansku budućnost, nešto slično čega se AGM svojedobno bojao, od čega je i umjetnički i politički zazirao. Ne bi to kao u njegovo vrijeme bila neka inačica estetike jugoslavenstva, ali bi bilo nešto slično tome “cementu”, nešto što bi i Hrvatsku trajno zalijepilo za taj geopolitički prostor.
Prije stvaranja zajedničke države, filozofsko-estetsko-teološke postulate zajedničke “jugoslovenske kulture“, zasnivane i na srpskom “rasnom mesijanstvu”, postavio je hrvatski kipar Ivan Meštrović. Još 1905. on se u bečkome časopisu “Die Kunst” pojavljuje kao “estetski ideolog“, zagovornik zajedničke kulture koja bi bila temelj zajedničke države. Kako je bio uvjerenja da svaka umjetnost ima ishodište u religiji ”jugoslavenskoj kulturi”, našao je ishodište u religijskoj kosovskoj mistici, u uvjerenju da je ona sveprisutni dio pučke tradicije, sastavnica “duha naroda“. Svoju je zamisao Kosovskog Hrama, Meštrović 1915. ovako predstavio:
“Kosovo je trnova kruna u stradanju jugoslavenskoga naroda... U cijelom jugoslavenskom narodu, kad se spomene Kosovo, svakome prodje jeza kroz tijelo... On je imao dva svoja Kosova prije toga: prvo je bilo u Petrovoj-gori, na Hrvatsko-Bosanskoj granici, godine 1102., kad je poginuo posljednji hrvatski kralj narodne krvi, Petar Svačić... Drugo jugoslavensko Kosovo bilo je na rijeci Marici, kad je poginuo srpski kralj Vukašin, otac velikoga našega heroja Kraljevića Marka i kad je pala Makedonija pod tursko ropstvo. Četvrto naše Kosovo bilo je pod Jajcem u Bosni, kad su Turci osvojili Bosnu i pogubili njezina kralja Stjepana Tomaševića. Ali sve ove katastrofe ostale su blijede pored kosovske katastrofe od 1389., kada je izginula vojska Cara Lazara, a na njenom čelu sam Car Mučenik... Toga dana je narodu bilo pokopano carstvo i sloboda ovoga svijeta, ali ga je taj udes spojio u vječnosti. Tu, na Kosovu, njegov se je car, noć prije bitke, s Bogom razgovarao i privolio nebeskom carstvu, kao jedinom vječnom carstvu, da za njim i po njemu i njegov narod vječan postane. I zaista je sva vojska slijedila svoga cara i pošla s njime i izginula s njim, sva do posljednjega, za ljubav vječnog carstva. Ostao je samo jedan vojnik od te svete vojske, komu su Turci oči iskopali... Taj vidoviti slijepi guslar nije vidio sjaj ovoga svijeta nego njegove muke, ali je zato vidio sjaj pravde i vječnoga svijeta. Vidio je, kako je Gospod prelomio sablju Cara njegovoga i kazao da se pravda ne dobiva tim oružjem, nego žrtvom i pokorom. Zato je slijepac, kao vojnik ovoga carstva, uzeo gusle od suvoga drveta i krenuo kroz zasužnjeni narod... Narod je slijepcu-guslaru vjerovao... Tako se vojsci kosovskoga cara ne zna broja, datuma ni mjesta kad i gdje je koji poginuo. Njegova vojska broji na milijune... Sav jugoslavenski narod jesu vojnici Cara Lazara. ... Vidovdanski Hram jest hram religije krajnjeg požrtvovanja, hram religije Cara Lazara. ... Sveštenik Hrama jest Slijepac, koji hodeć’ po zemlji, gleda u carstvo Vječnosti. ... Temelji Hrama jesu beskrajne pravedne žrtve naše rase, stupovi su mu svi oni koji trpe i podnose, litanije u njemu pjevanje ljudskih muka, tamjan mu je ljubav, sveta voda suze poniženih i željnih pravde. Temelj Hrama jesu očišćene duše, a zvona njihov veliki glas, koji kaže: Živite u miru i ljubavi i sa svim stvorenjem Gospodnjim, usavršujte se neprestano, da postanete ravni Njemu, a on je neizmjeran.“
Protiv divinizacije Srbije
Političkoj, estetskoj i ideološkoj koncepciji meštrovićevskoga jugoslavenstva Matoš se protivio ustrajno, strasno i argumentirano. Kao uvjereni pravaš i pobornik hrvatske samostalnosti, pristaša starčevićanskog imperativa “Hrvatska, pa makar uru široka“, autor stihova: “Dok je srca,/bit će i Croatije“, Matoš je bio protivnik urastanja Hrvatske u novi politički i državni savez, pa i u južnoslavenski. Jer je slutio da bi u njemu Srbija osokoljena pobjedom nad Turcima i s naraslim osjećajem nacionalne superiornosti u toj državi težila dominaciji. Osim toga, Matoš je i potkraj 19. stoljeća tri godine živio u Beogradu i vrlo je dobro znao politička razmišljanja i utjecaj srpske čaršije. Zato je AGM i bio protivan hrvatskim divinizacijama Srbije, žestokim protivnikom hrvatskoga veličanja Srbije i lažiranja kulta Kosovske bitke. Bio je protiv takvog hrvatskog preuveličavanja i stvaranja meštrovićevske vidovdanske estetike i na njoj zasnovanog tipa neke nove, “jugoslovenske kulture“. Još 1910. Matoš piše: “Samo se po sebi razumije, da mene kao Hrvata silno boli, što Meštrović, rodom Hrvat, nije našao u povijesti hrvatskog heroizma ni jedne jedine epizode dostojne njegovog slavosrpskog dlijeta, slaveći bitku bježanja i izdaje, slaveći izmećara i tursku pridvoricu Marka i zaboravljajući da je Zrinjski veći od atentora Obilića i da za junaštvo nebrojenih hrvatskih delija ne svjedoče lažljivi slijepci, već dokumentarna gospođa Historija.“
Kao jedna od mogućih poveznica te kulture, kao njezin mogući cement, bila je i ideja da se stvori i nova zajednička lingvistička realnost. Taj prijedlog – da se govori i piše ekavski, a da pismo bude latinica, prihvatila su i trojica, možda i najtalentiranijih hrvatskih književnika, odnosno pjesnika: Antun Branko Šimić, Miroslav Krleža i Augustin Ujević. Sva trojica u počecima nove države držali su se toga novog jezičnog postulata, ali ne i novog, meštrovićevskog tipa kulture. Osobito je taj kosovsko-religijski tip kulture osporavao Krleža. Naspram Krleže, Šimića i Ujevića, slično daroviti, Ivo Andrić, nije slijedio njihov političko-lingvistički obrazac. Svoje Ex Ponto i Nemire napisao je na hrvatskom i na ijekavici i u sklopu Hrvatske mlade lirike, koju je uredio Ljubo Wiesner i objavio 1914. u Zagrebu. No Andrić se u vrijeme kada su se spomenuta trojica već odvraćala od mladenačkih političkih i lingvističkih zabluda glede jugoslavenstva i zajedničkog jezika i kulture – nezadovoljan i kulturnom atmosferom Zagreba – sve više udaljavao u suprotnom smjeru, ostajući odan unitarističkom tipu jugoslavenstva te prihvaćajući srpski i ekavicu. Krleža, Ujević i Šimić svoj su mladenački idealizam i romantizam glede, jugoslavenstva i meštrovićevskog tipa jugokulture shvatili kao zabludu, kao hrvatsko nacionalno ograničenje. Poslije, i sam Meštrović. A. B. Šimić još se za svoga kratkog života (umro 1925. u Zagrebu sa 27 godina) s tim tipom kulture, pa i politike, raskusurao i s drugima, i sa samim sobom i sa svojim zabludama. Slično je učinio i Ujević, poslije se povukao u dešperaciju, potom i u krajnju političku izolaciju. Prije toga, iako je A. G. Matoša držao umjetničkim i političkim uzorom, i zvao ga Rabi, mladi Ujević ipak nije dijelio Matoševo mišljenje glede njegove estetike jugoslavenstva i skepse glede jugoslavenskog ujedinjenja. Razočaran iščašenom provedbom i zloporabom i jednog i drugog, Ujević se okanio i svojih mladenačkih političkih zabluda, kojih njegov Rabi glede Balkana nije imao.
Ilirizam “skupo plaćen slučaj”
Da je živ, da, tipično za hrvatske književnike, nije umro mlad, da se na Mirogoj nije preselio u 41., možda bi i Matoš danas bio proglašen hrvatskim zanovijetalom, pa i nacionalnom cjepidlakom. A to hrvatsko genijalno gunđalo još na početku prošlog stoljeća na najproduktivniji način rješava temeljnu hrvatsku dvojbu bilježeći: “Najbolji je nacionalist onaj, koji je dobar Europejac!” Još 1907. piše nešto što se ovdje počelo shvaćati tek prije desetak godina, tj. da će Europa “malo pomalo morati ulaziti u ekonomski savez”, što će onda morati “uroditi i savezom političkim”! A da se “na prijelazu iz nacionalne u ekonomsku fazu, europska politika mora riješiti spona najvažnijih nacionalnih problema”! Pa onda i hrvatskog, nada se, predviđa, a i pogađa Matoš. Već tada Matoš shvaća i hrvatske zablude o unitarnom jugoslavenstvu (koje su shvatili i Krleža i Ujević) zamjerajući njegovim rodonačelnicima ilircima što “nisu shvatili da zajedničkog ideala u slavenstvu nema i ne može biti”. Unatoč tomu Matoš već na početku prošlog stoljeća piše da je “cijeli ilirizam skupo plaćen slučaj”. Hrvati najprije stvaraju jednu, a potom obnavljaju i drugu Jugoslaviju! Židovi su svjetskoj povijesti i kulturi dali Krista, Marxa i Freuda, ali su sebi, kažu u svojoj poslovičnoj samoironiji, dopustili luksuz da ne slijede nijednog od njih. Hrvati nisu imali sreće dati takve veličine, ali su i oni sebi dopustili luksuz ne poštovati svoje. Matoš je sigurno jedna od tih nedovoljno cijenjenih veličina. Davno je shvatio da pravoga hrvatstva nema bez Europe i europskih vrijednosti.
On je, kao Europejac, znao da Europa nije idealna – ali znao je i što je njezin antipod.
Ovako se razmišlja. Bijeg od Zapadnog Balkana je ejdino moguć ako uđemo u EU, pa makar na kolinima, jer ćemo u sportonom ležati.