Film “1917.” redatelja Sama Mendesa jedan je od tri hollywoodska aduta u bitki za Oscare, čiji je establišment ove godine opasno nagrizao trolist Netflixovih uzdanica (“Irac”, “Priča o braku”, “Dvojica papa”), ali i iznadprosječni uljez iz Južne Koreje “Parazit”. Žestoka drama o dvojici britanskih vojnika na vrhuncu Prvog svjetskog rata koji se probijaju kroz njemački teritorij spektakularni je ep o ratnim strahotama, patnji, požrtvovnosti, s naglaskom na osobnu dramu vojnika. Mendes snima uglavnom izbliza, često iz rakursa vojnika, kako bi se gledatelji što više saživjeli s junacima. Pri tome frizira da je film napravljen u jednom kadru, što nije previše uspjela ideja s obzirom na to da film prati razdoblje od gotovo dva dana, a traje samo dva sata.
Nemir i nervoza
Vojnici Blake i Shofield moraju se probiti do 15-ak kilometara udaljenog bataljuna Blakeova brata. Imaju samo dan i noć da se probiju iza neprijateljskih linija kako bi dostavili generalovu zapovijed o obustavi napada na njemačke položaje. Naime, avionski snimci pokazali su da im se priprema zamka te da su životi 1600 vojnika ugroženi. U prvom dijelu filma, dok se mladići tek upoznaju s terenom i novim strahovima, film donosi žestoku dozu adrenalina, napetosti, iščekivanja pa čak i psiholoških elemenata. Susreti s ljudskim i životinjskim leševima, srušenim obiteljskim domovima i uništenom prirodom doista su šokantni. Ambijent pojačan redom tišine pa redom zlokobnih zvukova koji se preklapaju preko jezivih scena isporučuje gledatelju popriličnu količinu nemira i nervoze. Rat je u ovom filmu najbolje prikazan upravo onda kada se ne ratuje, kasnije ratne scene su previše klasično režirane i donose manje uzbuđenja od zastrašujućeg muka.
Bez glavnog kipića?
Mendes je nakon briljantnog psihološkog uvoda odlučio “1917.” zacementirati iritantnim hollywoodskim klišejima, od kojih pogotovo bode oči scena kada vojnik krvavu i prljavu ruku umače u kantu tek pomuženog mlijeka, a tek se onda sjeti da ima čuturicu pa već zaprljano mlijeko sipa u nju. Film je okončan gotovo nepodnošljivim valom patetike kojoj može parirati tek ona iz završetka filma “Spašavanje vojnika Ryana” kada Ryan priupita svoju ženu: Jesam li bio dobar čovjek? I pored svih mana “1917.” može se nadati pokojem Oscaru, vjerojatno je slovio i za jednog od najozbiljnijih kandidata za najbolji film, no kako nije nominiran za montažu (a to je zadnjih godina jedna od najvažnijih referenci za glavni kipić), šanse su mu pale. No, ionako u konkurenciji za najbolji film ima i boljih komada.
1917 se može nadati barem kojem Oskaru, a Vrdoljakov General može dobiti nagradu samo na kojem namještenom filmskom festivalu. Još veća je sramota da nazovi domoljubi smatraju da je netko jugofil, srbofil, partizan, četnik......... ako netko kaže da je film obična sramota i za generala Gotovinu, a i za branitelje.