Pred kraj prošle godine New York Times je objavio: „Warner Bros. će u 2021. sve svoje filmove prikazivati istovremeno u kinima i na kabelskoj televiziji HBO Max.“ Iako se odluka za sada odnosi samo na Ameriku, vijest je dobrano uzdrmala ljude od filma širom svijeta. Američko udruženje režisera odluku je proglasilo „neprihvatljivom“, uz prijetnju da će „poduzeti odgovarajuće mjere da zaštite svoje članove“. Kineska kompanija Legendary, koja je sa 75 posto financirala Warnerove filmove „Dina”, čiji je proračun 175 milijuna dolara, i „Godzilla vs. Kong”, čiji je proračun 160 milijuna dolara, smatra se prevarenom te najavljuje tužbu. Ako ti filmovi krenu u distribuciju hibridno, glumci prijete da ih neće promovirati. George Clooney misli da je to odluka AT&T-ja, Warnerove krovne kompanije, koja tako pokušava pomoći HBO Maxu, koji je također u njihovu vlasništvu, a kojemu ne ide najbolje.
Priča postaje sve kompliciranija i provocira mnogo članaka, intervjua, Zoom-diskusija. U nekima sam od njih sudjelovao i čudio se kako ta vijest kod nas nije naišla na neki ozbiljniji odjek, pitao se gdje su se sakrili naši kinoljupci.
Meni osobno zvučala je bolno, kao zloslutna najava kraja jedne divne priče. A kako svaki kraj priziva u sjećanja početak, krenule su se nizati slike kina iz mladosti i onih u kojima sam odrastao. Tako je počelo sentimentalno putovanje koje bi, da još imam snage raditi dokumentarne filmove, što srećom nemam, vrlo rado pretočio u autobiografski dokumentarac, jedan od onih kakvi su godinama harali festivalima, a sada polagano izlaze iz mode.
Priču tog imaginarnog putovanja kroz kina počeo bih svojim prvim kinom – onim na Trgu Republike u Zagrebu. Na njemu bi ljeti, kad bi pao prvi mrak, zatvorili promet i za djecu koja su sjedila na asfaltu prikazivali crtiće. Pamtim ta hodočašća s dečkima od Vrbanićeve do Trga kao prve samostalne izlaske u „Grad“, kako smo tada zvali sami centar Zagreba.
Prvo pravo kino u koje sam ušao bilo je kvartovsko kino Mosor u Ulici socijalističke revolucije. Prvi film koji pamtim iz tog kina bio je „Fredi pod tuđom zvijezdom“, tužni njemački vestern. To kino bilo je čuveno i po predigri; po teti koju smo zvali Mađarica i koja je za sitniš dječacima u zahodu pokazivala „onu stvar“. U istoj ulici bilo je i Kino doma JNA. To je, neočekivano za vrstu institucije u kojoj se nalazilo, bilo prvo art kino u koje sam ušao. Neka vrsta filmskog kluba za koji je trebalo imati člansku iskaznicu. S njom bi me otac poslao dan ili dva ranije da stanem u red za ulaznice. A taj red znao je bio dug i po nekoliko sati. No vrijedilo je. Bilo je to kino s najboljim stolicama u Zagrebu, vrlo dobrom projekcijom i filmovima koji se nigdje drugdje nisu mogli vidjeti. Pamtim da sam u njemu prvi put gledao prvi i drugi, do tada zabranjeni dio Ejzenštejnova „Ivana Groznog“.
U blizini su bila još dva kina: Studio u Vlaškoj, koji smo zvali „Buhara“ jer se iz njega rijetko tko vratio a da nije pokupio buhe, i malo dalje, na Kvatriću, kino Partizan. Njega pamtim po Hitchcockovu „Psihu“, koji sam gledao s prijateljima iz razreda. Kad je sjena pomakla zastor na tuš-kadi, i kad je čitavo kino vrisnulo od užasa, djevojka pored koje sam sjedio, daleko najljepša u razredu, uhvatila me za ruku i dugo je držala čvrsto stisnutu. Zato, za razliku od mnogih, na spomen Hitchcocka, ne pomislim na strah, već mi je uvijek milo pri duši.
Kina u centru počeo sam posjećivati kasnije, u gimnaziji. U tim istim kinima, danas nepostojećem, Zagrebu i Balkanu, kojem su prvo promijenili ime da bi ga kasnije i ubili, desetak godina kasnije počeo sam imati premijere svojih filmova. Prvi ponedjeljak nakon premijere otišao bih pred kino na razgovor s preprodavačima karata. Oni bi, po utršku koji bi napravili preko vikenda, točno znali koliko će mi tjedana film igrati. Gotovo nikada nisu pogriješili.
Zagrebačka kina, a bilo ih je u mojoj mladosti trideset i sedam, u devedesetima, u magli udružene hadezeovske kriminalne pretvorbe, većinom su nestala. Nakon zagrebačkih kina, morao bih posjetiti još neka koja su me oblikovala; od praških, fantastične kinoteke i dva kina koja je tada imao FAMU, sve do njujorških, u kojima se u osamdesetima od gustog dima marihuane teško vidio ekran.
Upravo u to vrijeme počele su se velike kinodvorane po New Yorku pregrađivati na više malih. Tako su nastali prvi multipleksi. Njihovom pojavom neprimjetno su nestajala kina s karakterom. Sva nova izgledala su manje-više isto. Kuda ta kino-industrijalizacija vodi, mutno sam počeo naslućivati tek 1991., kad sam s „Čarugom“ bio u Tokiju.
Sony je pozvao desetak režisera na prezentaciju njihova novog tehničkog čuda. Prikazali su nam film naizmjenično projiciran s dva projektora koja mi nismo mogli vidjeti. Pitali su nas uočavamo li neku veliku razliku u kvaliteti slike. Uz najbolju volju nitko od nas nije ju vidio. Prilazili smo platnu, neki su ga čak i opipavali, da bismo na kraju svi zajedno odustali. Tada su nam objasnili da je film naizmjenično vrćen s 35-mm filmskog i novog, za kina rađenog digitalnog projektora. Kazali su da Sony radi na njihovu usavršavanju i da će oni za pet do sedam godina u svim kinima svijeta zamijeniti filmske projektore. Uskoro počinje i izgradnja nekoliko distribucijskih centara iz kojih će se u kina odašiljati film putem signala. Kino će samo naručiti kad žele koji film, primiti signal i upaliti projektor.
Sljedećih desetak godina povremeno sam nailazio na napise koji su opisivali probleme s kojima se susreću novi distribucijski centri u svom probnom radu. Nisu nalazili način da zaštite signal koji šalju i pirati su ga lako skidali, deblokirali najnovije filmove. Veliki studiji nisu željeli riskirati.
Tako je došla 2004. Filmski 35-mm projektori u američkim multipleksima zamijenjeni su tijekom nekoliko ljetnih mjeseci. Kažu da je oko dvije tisuće sedamsto filmskih zamijenjeno digitalnima. Filmski su prodani Kini, a digitalni su obasjali velike ekrane besprijekornom slikom.
Strašno sam se veselio toj slici. Otišao sam u lokalni multipleks, sjeo u prvi red pred golemo platno i počeo gledati to čudo koje sam tako dugo čekao. Prvi dojam je bio fantastičan. Slika je bila krajnje oštra, i to jednako po čitavoj površini, nije imala nikakvih ogrebotina koje krase i najbolje kopije, nije disala, tj. izlazila iz oštrine i ulazila u nju. Bila je puno bolja od one pradigitalne koju sam prije puno godina vidio u Tokiju.
U multipleks sam otišao i sutradan. Tri dana zaredom buljio sam u tu impresivnu sliku i polako me počelo mučiti nešto što nisam mogao artikulirati. To sam uspio tek četvrti dan. Slika je bila perfektna. Savršena, idealna, digitalizirana. No upravo kao takva imala je jednu golemu manu: izgledala je kao veliki, divovski televizijski ekran. Ubila je filmu teksturu, jedno od njegovih glavnih mađioničarskih oružja. Bio sam tužan jer sam shvatio da s ovim zauvijek nestaju kina u kojima sam odrastao. Kino Mosor u Ulici socijalističke revolucije u Zagrebu, kino u kojem sam se zaljubio u film, s ovim više nije imalo ništa zajedničko.
Zato mi je bilo drago kad sam nekoliko mjeseci kasnije pročitao vijest da je Tarantino “kao glavna osoba u New Beverly Cinema donio odluku da ovo kino neće prikazivati filmove u DCP (Digital Cinema Package) formatu, već će se specijalizirati isključivo za projekcije sa “zastarjelih” filmskih kopija.”
Ali vrijeme prolazi, a čovjek je krajnje adaptivno biće. Tako sam se i ja, doduše polagano i bolno, navikao na tu perfektnu, umivenu sliku. A zatim sam otišao i korak dalje; nakon pedesetak godina provedenih u intimnoj vezi s Kodakom, prevario sam ga na zadnjem filmu, „Ustavu Republike Hrvatske“, s digitalnom kamerom.
Vraćam se tamo gdje sam i počeo ovu skicu za jedan sentimentalni dokumentarac. Korona nam je svašta učinila, pokosila mnoštvo ljudi, promijenila i nas i način na koji živimo. No i to joj nije bilo dovoljno, već nas je takoreći otjerala i iz kina. Ona su još tu i tamo otvorena, ali ih je sveopći strah dobrano ispraznio. Oni koji se ne boje, koji vjeruju da je ovaj virus izmišljen, a Zemlja ravna ploha, ionako ne odlaze u kina. Mi plašljivi prešutno smo pristali da ono što je rađeno za veliki ekran sada gledamo na malom, kućnom, bez kinodvorane i ljudi oko nas. Bez žamora i bučnog smijeha, bez kolektivnog uzdaha od straha i sveopćih suza koje čuješ ne samo ušima nego i naježenom kožom. Uskratila je filmu i njegovu svetom trojstvu; autor – ekran – publika, tu presudnu treću dimenziju; gledatelje u kinodvorani.
Kao nekome tko ponekad radi filmove, i to one za kina, znam koliko mi je – i ne samo meni nego i čitavoj ekipi od stotinjak ljudi – važan svaki detalj u kadru, i u prvom i u drugom i u trećem planu. Jednako kao što je glumcima, onim pravima, važno da u svojoj glumi bez velikih gesta i grimasa mogu igrati s gotovo jedva vidljivim naznakama. Nemogućnost da se na malom ekranu sve to vidi, uza sve ostalo, razlog je i što film na malom ekranu djeluje sporije no na velikom, gdje su nam i oči i uši puno „zaposlenije“.
Film na televizijskom – ili još gore: kompjuterskom ekranu – samo je zamjena za pravi film, informacija o filmu, ali ne i film. Jednom riječju – surogat.
Rječnici kažu: „Surogat – (lat. surrogatum) zamjenik; zamjena, sredstvo zamjene; roba koja zamjenjuje neku drugu robu, ali joj nije jednaka po vrijednosti i kakvoći, npr. margarin umjesto maslaca; pren. krivotvorina, falsificirani proizvod.”
Točno: margarin nije maslac kao što televizijski ekran nije kinoekran.
Svjestan sam da ovo zvuči kao zanovijetanje starca kojega je pregazilo vrijeme. Koji ne shvaća da se stvari mijenjaju, da su se nosači slike i zvuka tako razmnožili da se filmovi mogu gledati gdje i kada se hoće. Da je generacijama koje dolaze potpuno svejedno gdje i kako pokupe informaciju o filmu. Taj prirodni protok stvari niti mogu niti pokušavam zaustaviti. Ovo ispisujem samo zato što me strah da ćemo, ako ovo stanje potraje, polagano zaboraviti na kina, naviknuti se na mali ekran kao što se bez pobune navikavamo na sve što nam napredak tehnologije uskraćuje na ljudskom planu.
Židovi su stoljećima jedni drugima na rastancima izgovarali rečenicu punu nade: „Dogodine u Jeruzalemu!“ Mi ćemo se rastati s jednakom dozom nade u bolje sutra uz rečenicu: „Dogodine u punom kinu!“
