Vrijeme najvećih kriza idealno je za gradnju novih opernih kuća i koncertnih dvorana. Netko će sigurno pomisliti kako ovakvu tvrdnju može napisati samo neki kulturnjak u brizi za vlastitu budućnost, pritom s glavom zakopanom u Bacha, Mozarta i Beethovena, bez trunke osjećaja za probleme “stvarnog” svijeta.
Takvoj bi se misli onda mogle suprotstaviti floskule o duhu kao kruhu, o kulturi ugrađenoj u same temelje našeg identiteta, od onog lokalnog do općeljudskog, globalnog. Nacionaliste bi se za kulturni pogled na stvari moglo pridobiti veličanjem prestiža koje narodu i njegovoj državi donose moćne kulturne institucije, a pogotovo monumentalne zgrade koje se za njih podižu. Kod kozmopolitskih internacionalista trebala bi upaliti priča o kulturnim hramovima kao mjestima koja pružaju priliku za upoznavanje i za susret s onim najboljim iz različitih kultura....
Opširnije u subotnjem Obzoru...
