Uzbudljivim nastupom pred oduševljenom publikom koja se dotad već primaknula brojci od 20 tisuća, u subotu navečer zaključeno je sedmo izdanje INmusic festivala, odnosno njegov službeni, 'koncertni' dio . Četvorka iz Glasgowa svoj je set odsvirala ispred jumbo-plakata sarajevskog atentatora Gavrila Principa koji je pravom Franzu došao glave, dokazavši da su s ovdašnjom publikom doista uspostavljene čvrste veze. Sviračka uigranost, mrvica naučenog hrvatskog i aduti poput „Michael“, Walk Away“, „Matenee, „No You Girls“ i „Take Me Out“ - uz nešto pjesama s novog, još neobjavljenog studijskog albuma - bilo je više nego dovoljno.
Prije njih publiku su zagrijali švedski Mando Diao, svjesni kako im nakon otkazanog nastupa iz 2009., greška nije dozvoljena. Srećom, s hitovima kalibra „Gloria“ i finalnom „Dance With Somebody“ u kojima se rock sudara s plesnim ritmovima i pitkim pop melodijama, čini se da su teško i mogli razočarati.
Bilo je to veliko i uspješno finale trodnevnog događaja koji je počeo u četvrtak, viješću o otkazivanju Plana B - zbog zdravstvenih poteškoća. Srećom, brza reakcija organizatora rezultirala je prvim mini-vrhuncem INmusica, koncertom Leta 3 – benda na koji se očito uvijek možete osloniti. Za razliku od Gorillaz Sound System. Ako su 'gorile podbacile, pravo razočaranje bio je nastup legendarnih New Order koji su u ulozi vodeće atrakcije u petak navečer svirali iznenađujuće mlako, priredivši tek ugodno putovanje u bolju prošlost. U tom smislu, njihovi vjerni poklonici čija ljubav seže do samih korijena, Joy Division, ipak su otišli kući zadovoljni – ponajprije zato jer im se dugogodišnji 'san o ukazanju', iako u njemu nedostaje basist Peter Hook, napokon ostvario. Uostalom dobili su i „Love Will Tear Us Apart“.
Nepopustljivo sparna ali prema kraju sve relaksiranija atmosfera, vrlo dobra organizacija koja otklanja greške iz ranijih godina, pristupačna cijena festivalske ulaznice (upadljivo niža od onih na velikim europskim festivalima), te program koji se trudi pružiti najviše s obzirom na recesijske uvjete – ključna su obilježja sedmog INmusica. Naravno, svaki veliki festival načinjen je i od naoko 'sporednih' stvari. Pritom ne mislimo samo na rekonstrukciju ugođaja iz filmskih klasika 'Ko to tamo peva' i 'Tko pjeva zlo ne misli', ili pak na repliku old-school džuboksa s malim živim bendom koji svira hitove po želji.
Naime, profilirane ideje također čine važnu audiovizualnu nadgradnju kičmu festivala, a ovaj je nezamisliv bez svojih multikulturalnih poruka. Bilo ih je mnogo. U petak ih je promovirala 'poskakujuća' njujorška gypsy-punk trupa Gogol Bordello, a u subotu Iness Mezel, čija se satnica nažalost preklopila s onom Franza Ferdinanda. Iness je dio projekta "Multiculturalism in Music", gdje se glazba doživljava kao oruđe u misiji brisanja etničkih granica i promicanju kulturnih raznovrsnosti. Bilo bi nepravedno ne spomenuti kako i na tom, općem, (multi)kulturnom planu INmusic ispunjava svoju zadaću, unatoč povremenim lošim okolnostima, bolesti kakve zvijezde, sitnim propustima ili naprosto zloj sreći.
Sve jačeg? Nažalost, InMusic u najboljem slučaju stagnira, a realno lagano tone. Svoj vrhunac su doživjeli 2009. kada je postava festivala bila za prste polizati. Bilo je dobro i ove godine, ali 2009. je još uvijek u sjećanju.