Novi intrigantni roman Božice Brkan

"Generalov sin, Srbin, a Hrvat" je triler o dubokim psihološkim traumama

VL
Autor
Denis Derk
23.07.2020.
u 10:47

Božica Brkan napisala je roman i o uvijek osjetljivim hrvatsko-srpskim odnosima, ali i osnovnim pitanjima ljudskog identiteta

Plodna i svestrana autorica Božica Brkan netom je u Acumenu objavila novi (ako sam dobro izbrojao) četvrti roman atraktivnog naziva "Generalov sin, Srbin a Hrvat". Roman je to koji ima gotovo pa kriminalistički zaplet, a bavi se i uvijek osjetljivim hrvatsko-srpskim odnosima, ali i onim osnovnim pitanjima ljudskog identiteta, naravno, ne samo onog nacionalnog nego i krajnje osobnog. Dakle nezgodnog pitanja s kojim se možda mnogi suočavaju u tišini obiteljskog nereda: tko mi je doista pravi, biološki otac.

A tko je to generalov sin, Srbin, a Hrvat? Pa Beograđanin Zoran koji je dio djetinjstva proveo u Hrvatskoj odakle su mu otac i majka. Otac je ugledni jugoslavenski general, narodni heroj, Srbin, poliglot, čovjek rođen na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, moguće na Baniji, što je samo pretpostavka jer je autorica toponime obavila velom tajanstvenosti.

U svakom slučaju general je pobornik bratstva i jedinstva kojega je služba odvela put Beograda, ali je u svom zavičaju (gdje je oduvijek bez naknade pomagao narodu) izgradio monumentalnu Vilu sa prekrasnim pogledom i mogućim atomskim skloništem koji su za najviše državne dužnosnike (pa čak i samoga maršala Tita) izgradile sve republike, a valjda i pokrajine SFRJ.

A Zoranova majka je Hrvatica. Odlična kuharica, fina žena skromnog porijekla kojoj je ženidba za slavnog partizanskog ratnika trebala biti životna premija. Generalsko dijete, dakle pripadnik tzv. 'crvene buržoazije' Zoran se odazvao zovu borbenih predaka pa je na početku Domovinskog rata, kada je stari general već bio mrtav, došao ratovati u Hrvatsku, naravno, na srpskoj strani gdje je pokazao maksimalnu taktičnost i mirotvornost te postao sumnjiv i jednoj i drugoj strani.

Od tog je trenutka u svom starom kraju postao 'Srbenda', nepoželjan za hrvatski dio stanovništva koji ne može niti hoće zaboraviti ratne strahote iz najnovijeg u nizu ratova. Do totalnog trilersko-psihološkog preokreta dolazi u trenutku kada generalov sin od majke na samrtničkoj beogradskoj postelji sazna da mu general nije biološki otac...

Tu je tajnu majka čuvala čitav svoj život i od muža generala i od Zorana i od njegovog brata i sestre. A onda je, pred smrt, spasila dušu i Zoranu obznanila ime pravog oca, Hrvata iz njihovog zavičaja koji je bio generalov pouzdanik i pomoćnik u fizičkim radovima na velikom imanju uokolo Vile. Zoran je tako u jednoj sekundi postao, što se krvi tiče, stopostotni Hrvat. Tu iznenađujuću činjenicu, dakako, nije mogao prešutjeti niti svojoj beogradskoj sestri niti beogradskom bratu, kao niti svojoj beogradskoj obitelji, ženi i kćeri.

A morao ju je obznaniti i novoj, hrvatskoj obitelji, dakle djeci oca koji je umro i prije generala nesretnim slučajem u šumi, ali i očevoj supruzi Janji s kojom je imao prisne kontakte i nakon Domovinskog rata. Najosjetljivije je bilo ispričati tu istinu polubratu Tomislavu, hrvatskom ratnom veteranu s nadimkom King kojega bespogovorno slušaju svi lokalni hrvatski dobrovoljci i ratnici, a koji je sa Zoranom u ratu bio na potpuno suprotstavljenim stranama.

Kako je prošao Zoranov povratak u zavičaj i susret sa polubratom (doduše i polusestrom), ali i kako su novokomponiranog Hrvata prihvatili hrvatski ratnici ali i Srbi povratnici? Kako je Zoranova beogradska obitelj reagirala na njegov pokušaj da obnovi Vilu koja krije brojne generalove tajne (pa i njegov dnevnik sačuvan u starinskom sefu), a kako su na to reagirali hrvatski moćnici koji su postali tajkunski jataci u otimanju srpske imovine na višenacinalnim područjima koje je rat najteže poharao?

I ima li u današnjoj Hrvatskoj nade za ljude s kojima se obiteljska povijest tako bolno poigrala kao sa Zoranom koji je branio srpske interese u svom zavičaju, a da nije imao niti kapi srpske krvi, te doista bio generalov sin, Srbin, a Hrvat? Pročitavši ovaj uzbudljivi i intrigantni roman koji bi, kako nam to sugerira njegova danas pokojna recenzentica Irena Lukšić, mogao biti i roman s ključem, nisam siguran da je poruka romana optimistična iako je njegova posljednja riječ Arcadia. Ali za mene ona nema arkadijski, nego krajnje ironični prizvuk.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije