Jedina premijera domaćeg dugometražnog igranog filma na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu pripala je “Ribanju i ribarskom prigovaranju” Milana Trenca, kostimiranoj povijesnoj drami prema istoimenom spjevu Petra Hektorovića.
U godini obilježenoj filmovima snažno uronjenima u hrvatsku današnjicu, kao što su “Mare”, “Mater,” “Tereza37” i “Glas”, ali i vrlo modernim influencerskim filmom ceste “Ideš? Idem!”, koji je u Arenu doveo neku sasvim novu publiku, priča smještena u 16. stoljeće, ispripovijedana mnogima jedva razumljivim starohvarskim narječjem, pomalo je ekscentričan kuriozitet pulskog festivala.
– Moje nadahnuće Hektorovićem dogodilo se prije ravno pet godina, tijekom posjeta kraju koji je opisan u “Ribanju i ribarskom prigovaranju”. Bilo je to gotovo mistično iskustvo, odjednom sam svuda oko sebe vidio kadrove filma i postao sam opsjednut idejom da ga napravim. Podjednako snažno spopala me ideja da ulogu Petra Hektorovića moram napisati baš za Radu Šerbedžiju, koji je bio moj suradnik i podrška od prvog dana u ovom produkcijski zahtjevnom projektu – otkrio nam je Milan Trenc.
I zaista, Šerbedžiji je savršeno legla uloga zanesenog, razbarušenog pjesnika sklonog hedonističkom druženju s pučanima, koji si cijelog života pomalo ignorantski utvara da njihove klasne razlike mogu nestati po želji i potrebi.
– Pripremajući film, mnogo sam istraživao vrijeme u kojem je Hektorović živio, stvari kojima se bavio… Tada se uglavnom pjesnikovalo na stranim jezicima, kao i na vrlo živim hrvatskim dijalektima: starodubrovačkom, starohvarskom, kajkavskom... Bilo je to vrijeme petrarkista, zanesene ljubavne poezije u kojoj su naši pjesnici pomodarski kopirali Talijane. I sam Hektorović pisao je ljubavnu poeziju, u svojim djelima kao uzore ističući Hanibala Lucića i Marka Marulića. A onda je odjednom napisao to nevjerojatno, gotovo dokumentarno “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, čiji je stil revolucionaran. On opisuje ljeskanje ribljih ljusaka, svjetlo koje pada, uvale Hvara… na jedan potpuno suvremen literarni način. Kad bismo ga preveli na današnji književni jezik, nitko ne bi vjerovao da je pred njim tekst iz 16. stoljeća! – objasnio nam je Šerbedžija.
Trenc nam je otkrio da su u pripremi filma prošli kroz tri jezične faze kako bi pronašli idealan spoj arhaičnosti i modernosti.
– Petar Hektorović pisao je na vrlo specifičnom starohvarskom dijalektu, no scenarij smo pisali na književnom hrvatskom jeziku. Tek nakon što nam je HAVC odobrio sredstva, preveli smo ga na suvremeni starogradski jezik. Nismo angažirali školovane jezikoslovce, nego autentičnog lokalnog govornika Vjeku Tadića, koji nam je na WhatsApp snimao dijelove teksta koje smo potom slali glumcima. U filmu se, dakle, govori Vjekin starogradski – smije se Trenc, dodajući kako se taj dijalekt nije mnogo promijenio od Hektorovićevih vremena, ali su ga ipak očistili od talijanizama koji bi ga neiskusnom uhu učinili još nerazumljivijim.
I zaista, verzija koja je prikazana na pulskom festivalu izazovna je, ali ne i nemoguća za svladavanje pa se jezični šok s početka filma brzo topi i prestaje biti prepreka. Film će u svojoj kinoverziji ipak biti titlovan, otkrili su nam autori, pri čemu će titlovi uvesti četvrtu jezičnu inačicu dodatno pročišćenog starogradskog jezika.
Uz autentičan govor, u filmu su raskošnom fotografijom Ivana Zadre prikazane i autentične lokacije iz vremena Hektorovićeva trodnevnog putovanja od Hvara preko Brača do Šolte, koje isprepleteno halucinacijama i reminiscencijama na vrijeme njegove mladosti čini okosnicu filma.
U ulogama mladog Hektorovića i njegove tragične ljubavi uvjerljivi su mladi glumci Romina Tonković i Filip Mayer. Uz iskusnog Šerbedžiju i Leona Lučeva kao ribara Paskoja u filmu se ističe i mladi Bojan Brajčić kao ribar Nikola, a tu je i legendarna Ingeborg Appelt u ulozi opatice koja se brine o vremešnom plemiću.
– Kad mladi glumac dođe u priliku biti u istom čamcu s glumačkim veličinama poput Šerbedžije i Lučeva, odjednom se ulovi da te gotovo nerazumljive glasovne poruke iz WhatsAppa izgovara napamet kao da je cijeli život govorio samo starohvarski. Za ulogu smo se pripremali godinu dana, sve što su radili Hektorovićevi ribari naučili smo i mi: pecati, veslati, jedriti onako kako se to radilo u 16. stoljeću. Na kraju filma jedan lik izgovori: “...a sad idemo na Komižu”. I tu smo se Leon i ja pogledali i zaključili da bismo baš i mogli probati. Ako u Bračkom kanalu vidite dvojicu na prastaroj brodici, znajte da smo to mi – našalio se Brajčić, ilustrirajući opipljivu povezanost koju je cijela ekipa ostvarila s Hektorovićevim materijalom. Rezultat je autentičan hrvatski film kakav u žanrovskom smislu dugo nismo imali, a Šerbedžija s pravom ističe da su upravo takvi filmovi važni za kulturu nekog naroda i očuvanje njegove tradicije. Kao i Hektoroviću tada, Trencu je uspjelo da arhaičnu i naoko malenu priču učini iznenađujuće modernom i zanimljivom.
Naša kultura zaražena je orjuna virusom, gdje gamad kao razni šerbeđije, matanovići i brojna jugofilna bagra truje hrvatsku kulturu na grbači naroda a sve to pokriva sprdačina od ministrice obulje koružinek