Samo sat vremena koncerta Grace Jones u pulskoj Areni u srijedu navečer, na otvorenju festivala Dimensions (nastupili su i Yussef Kamaal i Moses Boyd prije nje te Moderat poslije), bilo je dovoljno da oduševi oko sedam tisuća posjetilaca i pokaže zašto govorimo o jednoj od najpamtljivijih glazbenica u povijesti pop-glazbe.
Valja reći da je to bilo vrlo intenzivnih sat vremena, uz pratnju maestralnog pratećeg sastava koji je tvrdi funk i hitove Grace Jones na odličnom razglasu prosipao u maniri ponajboljih profesora glazbe. Jer, trebalo je čuti sve majstorije koje su odsvirali. Od samog početka s “Nightclubbing”, tko može bolje od Grace Jones podsjetiti na genezu suvremene plesne klupske scene?
Kako je uspjela brzo uskakati u zahtjevne kostime između pjesama i pritom iza pozornice čitavo vrijeme razgovarati s publikom, ostaje tajna. U završnoj “Slave to the Rhythm” desetak je minuta pjevala, animirala publiku, predstavljala prateći sastav i vrtjela “hulahup” oko struka a da ne padne – pokušajte to sami kod kuće! Grace Jones primjerena je primadona za otvorenje festivala koji povezuje najbolje od suvremene plesne glazbe.
Štoviše, produkcijski i svirački patenti njezine legendarne ritam sekcije Sly Dunbar/Robbie Shakespeare, koji su osamdesetih skupa s Talking Headsima podigli standarde plesne produkcije u neslućene visine i širine, i danas su zakonitost koju rabi pola suvremenih glazbenika. Baš zbog toga Grace Jones i jest danas toliko „in“ i moderna, jer se pola pridružene dub i drum & bass scene, da i ne govorimo o cijelom nizu najuspješnijih protagonistica u pop glazbi, služi njezinim napucima.
Najlakše je to bilo zapaziti prema reakcijama raznorodne publike u Areni koja je – kao i svjetski mediji zadnjih godina – „na slamku“ popila i odobrila menu koji je Grace Jones servirala, kao da nikada nije ni prekidala karijeru. A nekadašnja vizionarka i danas je u sjajnoj mentalno-fizičkoj kondiciji, lucidna i hrabra kao i prije.
Pred raspoloženom publikom sa svih strana svijeta, klasici “Private Life”, “My Jamaican Guy”, “Pull Up to the Bumper”, pa “This Is” i “Williams’ Blood” s povratničkog albuma “Hurricane”, još neobjavljena nova pjesma “Shenanigans”, obrada “Love is the Drug” Roxy Music i druge, predstavili su divu pop-glazbe i produkcijski zahtjevnih koncerata. I ne možete je često vidjeti uživo, pa je izbor za otvorenje Dimensionsa domaćoj publici napokon priuštio dolazak karizmatične, duhovite i vraški sposobne ikone u respektabilnoj izvođačkoj formi.
Arapska sponzoruša (što ne umanjuje glazbeni doprinos GJ). No svi zaboravlju jamajkansku ekipu koja joj je podarila taj zanimljivi klupski sound. Posebno Sly Dunbar i Robbie Shakespear.