Oni koji misle da se najveći hrvatski debakl u petak navečer dogodio na rukometnom terenu u Španjolskoj očito nisu bili na premijeri opere Aida u zagrebačkom HNK. Nije to samo subjektivna prosudba kritičara nego i publike koja je mađarskog redatelja Balázsa Kovalika na kraju predstave dočekala neupamćeno glasnim i masovnim buuuu!
Pridjev groteskno, koji se već u pauzi često čuo u gledalištu, najbolje opisuje sve ono što se u prva dva čina događalo, glumilo i plesalo na pozornici zagušenoj pokretnom, ali preglomaznom scenografijom. Ali, groteska ovdje nije bila umjetnički koncept u službi nekog novog tumačenja velikog djela, nego je to bilo ruganje i sa samom operom i kazalištem kao takvim. Stoga nije ni čudo što je toliko gledatelja predstavu doživjelo kao osobnu uvredu i sebi i Verdiju, geniju koji nipošto nije zaslužio takvu proslavu svog 200. rođendana.
Možda je redatelj želio naglasiti kontrast između masovnih trijumfalnih prizora u prvom i drugom, te dramatskih i intimnijih u trećem i četvrtom činu. Možda, kažem. Ali, parada neukusnog kiča (koji doista, kako nam je i obećano, nije bio holivudski nego zaostao i provincijalan) u prvom dijelu predstave imala je takav učinak da se publika u drugom smijala i onome što je trebalo biti smrtno ozbiljno. Uz to, za apoteozu žrtve dvoje ljubavnika, Aide i Radamesa, u zajedničkoj grobnici koju su svojom voljom odabrali, nedostajalo je i glazbene snage.
Usprkos solidno pripremljenom orkestru i zboru, maestro Allemandi svojim često nelogičnim i neuvjerljivim tempima također nam nije pružio neku utjehu, a pjevači su nas još dodatno tjerali u očaj. U tome je od samog početka, od slavne arije "Celeste Aida", svojim falširanjem i duboko u grlu zakopčanim glasom prednjačio turski tenor Efe Kislali u ulozi Radamesa. Umjesto ranije najavljene Dubravke Šeparović Mušović na premijeri je ulogu Amneris ipak pjevala Gruzijka Tea Demurišvili, i to na vrlo grub način, lišen svake profinjenosti, a i kontrole glasa koji očito i protiv volje pjevačice preskače iz registra u registar.
Doduše, Amneris baš i nije profinjen lik, a Gruzijku se mezzosopranisticu barem dobro čulo, za razliku od mnogih muških kolega koje je preklapao bučni orkestar. Ipak, treba reći da je domaći dio pjevačke ekipe daleko nadmašio goste, što u Zagrebu nije rijetkost. Tako su uz sve poteškoće s dikcijom i dinamikom sasvim solidni bili i Luciano Batinić kao Veliki svećenik i Siniša Hapač kao Amonasro, a najpošteniji pjevački posao u svakom je slučaju odradila Kristina Kolar u naslovnoj ulozi. Ta prvakinja riječkog HNK, dojučerašnja mezzosopranistica, hrabro je i samosvjesno debitirala u ulozi Aide i u sopranskom fahu. U njenom je nastupu bilo najviše pjevačke lakoće, a dramsko "bildanje" glasa tek joj predstoji. U svakom slučaju želimo joj što prije neku bolju postavu i neku bolju predstavu od ove zagrebačko-riječke koprodukcije koja je ipak, da se ne lažemo, ostvarena ponajprije zbog personalnih, a ne umjetničkih i konceptualnih veza između dvije kuće, kako nam se nastojalo prikazati.
Na kraju, za rukometni se debakl izbornik Goluža barem ispričao. Možda bi netko trebao i za ovaj operni.
Karla, pretjerujete! Nisam bila na premijeri (za mene je HNK već sezonama irelevantno kazalište) ali sam čula i negativnu kritiku gdjice Haluza na HR i sasvim sigurno nije problem u gosp.Pofuku. Problem je u nesposobnom rukovodstvu HNK Zgb koje nije u stanju napraviti - za naš novac - pristojnu opernu predstavu već godinama. A sami su sebe proglasili nezamjenjivima i sami za sebe traže čak treći mandat. Pričekajte i ostale kritike pa onda ocrnjujte jednog kritičara.