Sudeći po intervjuima Edija Maružina, Gustafi se nalaze na prekretnici. Stara se publika, kaže, kod prošlog albuma “Chupacabra” počela osipati, a nova nije došla. Može li najnoviji album “Kanibalkanska” popraviti to stanje? Teško je reći, ali Maružin nije napravio ništa da bi to spriječio; štoviše autorski se više potrudio. Stilski gledano, sve je manje-više po starom: miks teks meksa, istarske polke, New Orleansa, punka, ska, Manua Chaoa, dvoglasja Maružina i Barbare Munjas, a s obzirom na to da se od nečega mora živjeti, ima i nekoliko obvezatnih tulumskih stvari za narodska sijela: “Ma san svinja”, “Gadna kuja”...
Međutim, opća raspojasanost i sviračko-aranžerska kompetencija ne koriste se za krpanje nategnutijih i isforsiranijih pjesama kao “Chupacabri”. Nije slučajno ovoga puta na album uvršteno pet pjesama manje nego prethodni put (ukupno ih je jedanaest). Ovako konzistentan i ujednačen album Gustafi nisu imali od “Vraćamo se odmah” (1999.) i “Na minimumu” (2002.), jedino što mu u odnosu na prošli album nedostaje jest izrazitija hitoidna stvar poput maestralno opičene “Sanjati ćemo žuto”. Pjesama za umjetnički dojam pak ne nedostaje (najefektnije su “Privremena božićna pjesma” i “Nimaj strah”). Njima će si Gustafi osigurati ostanak među najcjenjenijim izvođačima u nas, premda taj status ionako nikada nije bio na prekretnici.
Ocjena: 4/5
