Hrvatska poezija uspjela se probiti i do kineskih čitatelja. Kinesko društvo pisaca objavilo je “Antologiju hrvatskog novijeg pjesništva”, čiji je autor pjesnik, urednik, kritičar, esejist i antologičar Ervin Jahić. Knjiga je tiskana u listopadu, a pjesme su s hrvatskog preveli Hong Yuqing i Peng Yuchao. Antologija sadrži gotovo dvije stotine pjesama šezdesetak hrvatskih pjesnika, a nastala je u sklopu hvalevrijednog suradničkog projekta za uzajamno prevođenje književnosti između Kineskog i Hrvatskog društva pisaca. Prvi dio tog projekta bila je antologija kineske poezije “Susjedstvo u oblacima” objavljena prije tri godine u Zagrebu, u kojoj su pjesme kineskih pjesnika na hrvatski prevele Lucija Čurić i Ivana Gubić.
Recentna “Antologija hrvatskog novijeg pjesništva” predstavljena je prije desetak dana u Pekingu, a na predstavljanju su, između ostalih, sudjelovali i Jidi Majia, potpredsjednik Kineskog društva pisaca, i Dario Mihelin, hrvatski veleposlanik u Narodnoj republici Kini. Riječ je o knjizi koja je do sada najambicioznije predstavljanje hrvatske književnosti u moćnoj azijskoj zemlji.
Na predstavljanju u Pekingu, zbog dobro poznatih pandemijskih razloga, nije bio i autor antologije, ugledni hrvatski pjesnik Ervin Jahić koji je glavni i odgovorni urednik časopisa Poezija, časopisa koji djeluje unutar Hrvatskog društva pisaca, a koji je lani proslavio petnaesti rođendan. Pri HDP-u pokrenuta je i ugledna pjesnička biblioteka čiji je glavni urednik također Jahić, inače i direktor zanimljivog festivala Stih u regiji koji je održan i ove pandemijske godine.
Jahić je objavio antologiju hrvatskoga pjesništva između 1989. i 2009. godine nazvanu “U nebo i u niks”, knjigu “Zašto tone Venecija” s kritičkim osvrtom na bošnjačko pjesništvo od 1990. godine pa do naših dana (knjiga je objavljena 2012. godine), kao što je za posebno izdanje časopisa Poezija na engleskom jeziku potpisao antologiju hrvatske poezije od 1989. do 2013. godine pod nazivom “When The World Was Ten Years Old” (Kad je svijet imao deset godina). Zanima nas je li antologičaru u ruke došla kineska antologija i zna li u koliko je primjeraka otisnuta?
– Agilnošću našega veleposlanstva u Pekingu, trebala bi uskoro stići diplomatskom poštom. Nisam imao utjecaj na njenu završnu produkciju, u tiražiranje najmanje. Dakako da bujna mašta može svašta, pa se nadam da naklada nije skromna – veli skromno Jahić. A koliko je i je li uopće surađivao s kineskim prevoditeljima?
– Strpljenje je gorko, ali plodovi su mu slatki. Antologija je, naime, dogovorena i najavljena 2014. godine! Iskreno, pomalo sam i zaboravio na nju. Iz nekoga meni nepoznatog razloga šest se godina krčkala na laganoj vatri kod kineskih kolega. Prevoditelji su prevodili s hrvatskoga, ali im je bio dostupan i moj izbor iz novijega hrvatskoga pjesništva na engleskom jeziku. Jesu li se njime ispomagali, ne znam. Donekle su me, diskretno, konzultirali oko predgovora i biobibliografije, s tek pokojim prijedlogom tehničke naravi – govori Jahić. A koji je period hrvatske poezije uopće obuhvaćen u kineskoj antologiji?
– Smatram, po nas amblematsko razdoblje. Vrijeme od pada Berlinskoga zida do 2015. godine, dakle dvije i pol dekade svakovrsnih oscilacija i ukusa, i moda, i pravila, ali i društvenih i kulturnih drama, trauma, uniženja i uzvišenja. Zgusnuto vrijeme, zapravo malešno, tek četvrt stoljeća, a po intenzitetu i “psihičkom kartonu” nabijeno društvenim anomalijama, strahovima i tjeskobama divlje stvarnosti, shizoidnošću naše inačice kraja povijesti i ratnom apatijom. Podsjećam, to su trenuci zidanja države, novih/starih kulturnih paradigmi, projektiranih snova i svakovrsne simulacije stvarnosti. Doba tranzicijskih i postranzicijskih dizanja i spuštanja vela. Ukratko, doba umornoga vremena, a u jeziku gozba ironije i parodiranja svega oko nas – slikovit je pjesnik i antologičar Jahić.
A koliko se ova kineska antologija zapravo naslanja na njegovu antologiju “U nebo i u niks” koju je objavio VBZ, pitamo jednog od najambicioznijih i najuspješnijih promotora hrvatske poezije?
– Ona je sukus onoga najvažnijega u “Nebu”, odnosno njegova izvedenica, mjestimice pokraćena, ali i ponešto nadopunjena. U “Nebu” su me zanimale iznimno različite “ideje pjesme”, pa i one koje su u međusobnom konfliktu ili su mi čitateljski daleke. Bio je to pokušaj unutarnjega opisa našega stiha i moja kritička simulacija cjeline pjesničkog sustava. Možda i odveć liberalna, ali zacijelo i danas kompleksna i odgovorna prema predmetu svoga interesa, ponajprije pjesničkom jeziku i njegovim talentima da konstruira i dekonstruira svjetove. Svaka dobra pjesma upućuje na vrijednost ljudskog govora, mišljenja, sjećanja, pa se uzdam da ona obiluje neprolaznim i trajućim vrijednostima. Zašto ne pomisliti i translirskim, transhistorijskim? I ovako prilagođena za kineskoga čitatelja zamišljena je ne da bude vodič za dobro raspoloženje, nego da posvjedoči duhovno stanje jednoga svijeta i glas najbudnijih u njemu. Nije puka fraza da se u poeziji vode najsloženiji razgovori o vremenu i pitanjima ljudskog postojanja uopće. Planetarni šund i naša jednodušna kapitulacija pred ispraznošću društva spektakla ne može, ne smije biti izlika za naše grandiozno neznanje o poeziji – mjestu najprobranije upotrebe jezika, mjestu njegovih vrhunaca uopće – zaključuje Ervin Jahić.
A priprema li on neku novu antologiju za domaće, hrvatsko tržište koje ipak nije toliko neprijateljski raspoloženo prema poeziji kako se to nekome na prvi pogled može učiniti?
– Radim na antologiji koja bi obuhvatila posljednjih trideset godina našega pjesništva. I koja bi, i prema metodi i prema brojnim konkurentskim poetikama, trebala biti stroža i destilirati pedeset autorica i autora. Riječ je o izdavačkoj narudžbi “u nastajanju” pa zasad toliko da ne bi bilo “vjetar donio, vjetar odnio”. Zanimaju me osobito pjesnici rođeni od druge polovice 80-ih prošloga stoljeća naovamo. Oni nisu bili u mom dosadašnjem selektorskom fokusu. Bit će ih uzbudljivo istraživati, a iznimno mučno tražiti mjeru među čak sedam generacija koje pokušavam opisati i vrednovati – priznaje Jahić kojeg pitamo i kako je u Hrvatskoj prošla Antologija kineskog pjesništva koju je prije tri godine objavilo Hrvatsko društvo pisaca?
– Ta knjiga objavljena je prije tri godine u prestižnoj ediciji Biblioteka Poezije Plus Hrvatskog društva pisaca. Bili smo agilniji od kineskih kolega, zahvaljujući ponajprije sjajnim prijevodima kolegica Lucije Čurić i Ivane Gubić. Knjiga je zamijećena među sladokuscima, ali je, nažalost, stidljivo vrednovana. Gotovo da se nije pisalo o njoj, a za nama je i pompozno najavljena godina intenzivne hrvatsko-kineske suradnje. Na stranicama naše Vlade sve pršti od potpisanih sporazuma. Naravno da to nije pitanje političke, nego čitateljske kulture, a pjesništvo, strano kao i domaće, vazda strpljivo čeka svoga čitatelja. Prije nego što nas odvede na put oko svijeta, ustvari svjetova, pri čemu nije riječ o geografiji, ali jest o tome što sve moćna poezija može – misli Ervin Jahić. A je li se on kao plodni antologičar ohladio od nekih svojih omiljenih pjesnika, a zagrijao se za neka nova imena?
– Cvitanova ludična apokaliptika možda mi danas i više znači nego što mi se nekoć činilo, a preskočen je u ovom izboru, s čime se, uzgred, teško nosim. Preskočen je, uostalom, kao i Mihalić “u korist” nešto mlađih pjesnika, a nipošto zbog čitateljskog zahladnjenja. I on i Mihalić veliki su pjesnici, baš golemi, i dodamo li im, na primjer, Parunovu, Slamniga, Marunu, Dragojevića, Petraka, Gudelja, uz Rogića Nehajeva i Maleša – eto modernih duhovnih temeljaca na kojima je položena zgrada hrvatskoga stiha naših dana. Ovih dana upravo uživam u pjesmama Dubravka Detonija koje izlaze u novom broju časopisa “Poezija”. Možda najintenzivniji čitateljski užitak u posljednje vrijeme osjetio sam ponovno čitajući Gorana Babića, prezrenog čovjeka s kojim smo socijalno i kulturno “raskrstili”, ali koji kao pjesnik zaslužuje poštovanje – poentira Ervin Jahić, jedan od ponajboljih poznavatelja recentne hrvatske poezije.
