Tomislav Šovagović već je afirmirani pisac koji je napisao pet knjiga od kojih su četiri zbirke priča. Ogranak Matice hrvatske u Vukovaru ovog mu je ljeta objavio petu zbirku priča nazvanu “Kad narastem, bit ću Dražen”, koju je uredila Renata Dobrić. Riječ je o pričama čija je tematika oslonjena na Domovinski rat što sugerira već i podnaslov knjige, dakle o pričama koje bi valjalo pročitati u mjesecu kada obilježavamo onaj (zlo)sretni i nikada do kraja razjašnjeni i umnogome fatalni pad Vukovara.
Priče su već objavljivane po raznim časopisima i slane na brojne natječaje, a jedna, “Sokolovi s Drave”, ukoričena je i u knjizi “Rudnik čvaraka”. Šovagovićeve priče stoga nemaju jedinstvenu energiju ni jedinstven pripovjedni kod, ali su uglavnom čvrsto vezane uz neke stvarne likove i stvarne događaje iz nedavnog rata. Zbog toga svakako imaju dokumentarističku težinu, ali naravno, riječ je ipak o fikciji u kojoj je stvarnost iskorištena samo kao objekt umjetničke obrade, a nikako ne o povijesnoj publicistici. Nekoliko priča vezano je baš uz Vukovar, grad o kojem je napisano nedovoljno štiva, iako su se njime bavili brojni prvaci (i prvakinje) hrvatske proze. Ipak, sve ih je daleko nadmašila Alenka Mirković Nađ svojom autobiografskom knjigom “91,7 MHz – Glasom protiv topova”, koja je unatoč višekratnim izdanjima ostala temeljito nepročitana. A Šovagović se nekim svojim pričama približava baš zlokobnoj atmosferi vukovarskog, i ne samo vukovarskog usuda koji je maestralno iz prve ruke i u jednome dahu svojedobno opisala Alenka Mirković Nađ.
Osobito se to odnosi na uvodnu priču zbirke “Zaveslaj ljubavi”, priču o rasapu jedne obične i miroljubive vukovarske obitelji koja je bila tipična žrtva nevjerojatno pohlepnog srpskog fašizma. No tu je i svakako najkvalitetnije ispričana priča ove knjige pod znakovitim kratkim naslovom “33”, koji od prve zaziva asocijaciju na Isusa. Sažeta je to i lirska biografija jednog danas poprilično zaboravljenog Vukovarca, književnika Renea Matoušeka, obogaćena prigodnim stihovima koji časte uspomenu na Matuošekovo hvaljeno i slavljeno haiku djelovanje. Matoušek je, ukratko rečeno, ubijen u vukovarskom Veleprometovu skladištu 20. studenog 1991. godine. U svom predratnom životu intenzivno se bavio književnošću, a jednu je knjigu objavio čak i na ćirilici dok je radio kao zubar u zaleđu Zadra, kod mahom pravoslavnog življa. Njegovi posmrtni ostaci iskopani su iz zajedničke grobnice na vukovarskom Novom groblju i identificirani u Zagrebu 14. studenog 2002. godine, a pokopan je u Vukovaru u Aleji hrvatskih branitelja 22. studenog te godine. Bio sam na tom sprovodu... Šovagović je precizno i toplo isklesao Matoušekov život, kako javni, tako i privatni, spominjući primjerice njegove prijatelje iz esperantskog pokreta, ali i ističući da je prije rata koji je svoj klimaks imao baš na vukovarskom ratištu bio i glavni tajnik obnovljenog društva Hrvatski dom. Matoušek nije mogao dobiti ljepši literarni hommage.
U svojim pričama Šovagović podsjeća i na masovni zbjeg iz Aljmaša, na lomove koje je među susjedima Hrvatima i Srbima u Drnišu izazvalo uspostavljanje tzv. SAO Krajine ili na tužnu sudbinu salezijanaca Franje Halužana i Mirka Barbarića koji su putujući u Hercegovinu završili u kninskom zatvoru gdje su bili fizički zlostavljani i oslobođeni zahvaljujući zamjeni s jednim pravoslavnim popom. Posebno je potresna priča “Kad narastem, bit ću Dražen” o smrti djeda, sina i unuka iz obitelji Džaja. Stradali su 2. ožujka 1993. u jednoj betonskoj novogradnji na šibenskom Šubićevcu od orkana ispaljenog s teritorija koji su okupirali pobunjeni Srbi. I to u vrijeme kad je odsviran kraj opće opasnosti. Sudbina. Ali i opomena koju je ovjekovječio Šovagović bez pretjerivanja i prevelike patetike, poštujući ljude o kojima piše, ali i apelirajući na čitatelje da ne zaborave svoje suvremenike kojima ratne trublje nimalo nisu bile naklonjene.
