Davne 1970. tada osmogodišnjeg Joséa Curu profesor klavira poslao je kući s porukom roditeljima: “Mali José nije zainteresiran za glazbu, nađite mu drugi hobi.” Suprotno pedagoškoj prosudbi Argentinac José Cura postao je jedan od najslavnijih tenora svijeta. I ne samo to, on je dirigent, skladatelj, redatelj, scenograf, a našao je i hobi – fotografiju. Rodnu Argentinu napustio je 1991., profesionalnu sreću potražio u Europi i uspio. U Veroni debitira 1993., a već 1997. nastupa u milanskoj Scali. Trenutačno je u Zagrebu, gdje večeras na Tomislavcu u sklopu Zagreb Classica nastupa uz hrvatsku opernu divu Evelin Novak, u pratnji Festivalskoga orkestra i pod ravnanjem maestra Diana Tchobanova. Istovremeno u Umjetničkom paviljonu otvorena je izložba njegovih fotografija “JOSÉ CURA – Život objektivom slavnog tenora” koja se može pogledati do 15. srpnja.
Ovo nije vaš prvi posjet Hrvatskoj. Nastupali ste već u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci...
Hrvatska je rajska zemlja s najljepšim morskim krajolikom koji sam vidio. A povrh toga je i zemlja vrhunskih sportaša i glazbenika. Nedavno sam baš imao čast raditi s vrlo talentiranom hrvatskom sopranisticom Kristinom Kolar. Posebnim pamtim rad u Rijeci prije 11 godina na operi “La commedia e finita”. To mi je bilo jedno od ljepših iskustava karijere.
Iza vas je 30-godišnja karijera. Jesu li zahtjevi prema opernim pjevačima danas veći nego kada ste vi počinjali?
Ima mnogo talentiranih pjevača, no sistem im ne dopušta da se razviju. “Ubrani” su prije no što su sazreli da se nose sa zahtjevima ovog teškog posla. Posljedica je da mnogi od njih “spale krila” prije no što su dobili priliku da postanu izvrsni. Tom fenomenu pridonosi i tiranija interneta zahvaljujući kojem vrlo mladi pjevači postižu instant-slavu s čijim se teretom ne znaju nositi. Dobre pjevače sistem doslovno isiše i rijetko iskoči jak i karizmatičan pojedinac spreman trajati dovoljno dugo da postane pravi umjetnik.
U digitalnom dobu kratkih videoformi, YouTubea na kojem je priču moguće ispričati u dvije minute... koliko je izazovno za operu, koja u prosjeku traje tri sata, opstati i privući novu, mladu publiku?
Površnost je uvijek postojala. Na nama je hoćemo li izabrati fast food ili pošteno skuhan obrok.
Zašto ste 1991. napustili rodnu Argentinu?
Poput svakog migranta, svoju zemlju nisam napustio zato što je ne volim, već zato što u to vrijeme za mene kao dirigenta ili skladatelja u Argentini nije bilo budućnosti. Bio je to prijeloman trenutak u našoj povijesti, bili smo mlada demokracija koja se oporavljala od horora vojnog režima i rata... Svega što je vama na Balkanu dobro poznato. Prešao sam doslovno pola svijeta da bih okušao sreću u Europi. I upalilo je!
Operni ste pjevač, dirigent, skladatelj, redatelj, fotograf... Čujem da uspijevate istovremeno pjevati i dirigirati? Kako sve to balansirate?
U pravilu istovremeno dirigiram i pjevam iznimno rijetko i više iz zabave. Svi moji umjetnički angažmani su komplementarni pa primjećujem da sam postao bolji pjevač jer sam dobar dirigent, ali i da sam dobar dirigent jer imam urođenu formulaciju dobrog pjevača. Dobro režiram jer razumijem potrebe pjevača, a zbog dugogodišnje karijere dirigenta i pjevača sam bolji skladatelj... Sve skupa to je jako težak posao, ali rezultat je neopisivo ispunjavajući.
Kada ste otkrili fotografiju?
Fotografija mi je hobi od tinejdžerskih dana. Nisam profesionalac i nikada mi nije bio plan izlagati. No švicarski izdavači, vidjevši moje fotografije, ponudili su mi da ih objave kao knjigu jer smatrali su da će mojoj publici biti zanimljivo vidjeti kako “ja vidim svakodnevne stvari”. I 2008. izdana je knjiga “Espontáneas” i vrlo je cijenjena.
Čitam da ste imali dva dječačka sna – postati dirigent i nogometaš. Što se dogodilo s drugim?
Iznenađujuće je kako ljudi krivo interpretiraju stvari. Nogomet nisam igrao nikada u životu. Ali istina je da sam bio jako dobar igrač ragbija i imao šanse ostvariti sportsku karijeru. Ipak, dao sam prednost obrazovanju pred sportom. Odluku sam još lakše donio kada mi je profesor rekao: “Ako na treningu slomiš prst ili ruku tvoja karijera glazbenika je gotova.” Što se pak tiče nogometa... hrvatski tim ima neke od najboljih igrača svijeta. Ne samo zbog talenta već i zbog toga što su neki od njih, poput Modrića, pravi primjer cjelovitog igrača. Imaju sve što čini sport s velikim S: to im je životni stil i stav, a ne samo izvor novca. Hrvatskoj želim svu sreću koju zaslužuje u nastavku Svjetskog prvenstva.
