Ma koliko duboko zaronila u svoja sjećanja, u njima ne uspijevam pronaći ni jednu jedinu scenu iz neke dječje predstave. To naravno ne znači da ih nisam gledala i u njima uživala, već je to mnogo više povezano s mojom osobnošću, sa životom djeteta koje je iz osnovne škole izašlo s pročitanim Krležinim "Zastavama" (kojima sam gnjavila sve koji su me htjeli/mogli slušati, a od kojih naravno nisam shvatila gotovo ništa), djevojčicom koja se s pet godina na prvi pogled, ali zauvijek, zaljubila u balet. Djed me vodio doslovno na sve, od svakog novog kaubojca u kinima do svakog cirkusa koji je došao u Zagreb. Znam da smo išli na lutkarske predstave, poslije i na sve ostale, ali to je očito bilo nešto što na mene nije ostavilo dojam kakav je ostavio balet i neke vrlo "odrasle" predstave. Jako sam se žurila odrasti i koračati tim drugačijim svijetom u kojem se sve činilo mnogo zanimljivijim.
Imala sam samo trinaest godina kada sam gledala legendarnu (danas i mitsku) predstavu "Kiklop" koju je prema romanu Ranka Marinkovića režirao Kosta Spaić. To je bila predstava koja je u mojoj glavi srušila sve "zidove" kazališta. I danas, desetljećima kasnije, sjećam se gotovo svake scene te predstave, mogu u toj istoj glavi "čuti" sve dubine glasa Jovana Ličine koji je glumio Maestra. S istom kristalnom jasnoćom sjećam se i prvog plesnog pokreta Damira Novaka kada se pokrenuo viseći na raspelu u baletu "Đavo u selu", prvog koji sam gledala kao "mrvica" koja još nije išla u školu i nije znala čitati, baš kao što se sjećam svakog dijela koreografije Sonje Kastl u "Tri kavalira frajle Melanije", prvog baleta nastalog prema Krleži za koji je glazbu skladao Boris Papandopulo, te iste 1976. kada je na scenu zagrebačkog HNK stupio i Spaićev "Kiklop". Sve sam ovo napisala ne zato da bih čitateljima dala uvid u svoje djetinjstvo, nego kako bih pisala o dječjim kazališnim predstavama. Ako se ja ne sjećam svojih prvih, jako se dobro sjećam onih koje sam gledala u odrasloj dobi, kada su one postale dio mog svakodnevnog posla. I znam da su me te prve, iako zaboravljene, naučile kako se gleda – i voli – kazalište.
Danas volimo reći kako se u kazalištima za djecu stvaraju neki budući kazališni gledatelji, što jest točno, ali ne i najvažnije. Predstave za djecu važne su zato što one djecu uče svemu što se ne nauči u školi i u obitelji, i to na način koji (zaboravite sada mene) ostaje u čovjeku zauvijek, čak i kada on toga nije svjestan. Princip je zapravo jednostavan, baš kao i život. Ne mogu nas mama i tata, baka i djed naučiti kako se voli. Ali nam mogu pokazati. I to su najvažnije lekcije koje je svatko od nas dobio u svom životu, iako, na žalost, uz njih ponekad idu i lekcije o mržnji, odbacivanju, nasilju, lekcije koje sužavaju naš svijet. Kazalište za djecu zapravo radi na tome istome, nazovimo ga, primijenjeno-obrazovnom principu. Iz kazališta dijete odlazi sa spoznajom što je to ljubav, prijateljstvo, sreća, hrabrost... Tamo nauči kako surađivati s drugima, kako rješavati probleme (možda je i važnije da baš na kazališnoj sceni vidi da i drugi imaju problem koji mu se u suprotnome čini samo njegovim i nesavladivim), kako voljeti i prihvaćati one koji su drugačiji od njega. Tamo dijete, ma koliko bilo štićeno i paženo u krugu svoje obitelji, zaviri i u onu mračniju stranu ljudskog postojanja. Da, možete djetetu čitati na primjer "Ivicu i Maricu", ali kada je dijete vidi na kazališnoj sceni u njega će se mnogo jače utisnuti spoznaja da postoje roditelji koji svoju djece ostavljaju, da postoji zlo koje na njih vreba.
U tom je kontekstu za sva dječja kazališta u Hrvatskoj izuzetno važan pothvat Kazališta Žar ptica, koje postaje naše prvo inkluzivno kazalište za djecu, a još su važnije riječi ravnatelja toga kazališta Drage Utješanovića koji kaže da takvo inkluzivno kazalište ne treba samo djeci s teškoćama u razvoju već i svoj ostaloj djeci, ali i nama odraslima, kako bismo se jednom zauvijek riješili predrasuda, stigme i srama. Osigurati tu inkluzivnost, ozbiljan je posao. Žar ptica ima tu sreću što je "ravno" kazalište, dakle nema arhitektonskih barijera, koje enormno poskupljuju uvođenje inkluzivnosti, ali čak se i tada za djecu u invalidskim kolicima treba prilagoditi gledalište, kao i WC-i. Gluha djeca predstavu gledaju uz pomoć prevoditelja na znakovni jezik, a slijepa dobiju slušalice sa snimljenim audiovizualnim opisima predstave, što je napravljeno po istom principu kako u zadnje vrijeme Hrvatska televizija prilagođava domaće serije svojim slijepim ili slabovidnim gledateljima.
No, možda i najveće pripreme moraju se obaviti ako na predstavu dolaze djeca s poremećajima iz spektra autizma. Ona se, naime, najteže nose s nepoznatim situacijama i u svom životu trebaju strogu rutinu. To znači da kazalište ne treba samo poslati fotografije i opise (njima prilagođene) same predstave već i svega ostaloga. Ta djeca moraju imati slike kazališta izvana, parkirališta, igrališta pored ulaza u kazalište, same dvorane, garderoba... Tek nakon toga dolazi priča o predstavi. Velik je dakle posao još pred Žar pticom, ali treba im priznati pionirsku ulogu u tome, jer oni sada u svom rasporedu predstava imaju oznake i roditelji ili pratnja moraju se samo najaviti da dolaze.
Velika je to sreća za obitelji takve djece, jer sada i oni mogu s djecom otići u kazalište, a ne da dijete ide samo sa svojom školom, grupom... Čini se to naoko malim korakom, ali to je korak koji vodi van iz geta. To je korak koji djetetu pokazuje da je ono – samo dijete, a ne dijete određeno svojom posebnošću. A svi koji su bili na jednoj od inkluzivnih predstava Žar ptice (za sada se tako gledaju "Mala Frida" i "Dnevnik Pauline P.", a ostale će slijediti) mogli su se uvjerite da ta "pomiješanost" i "drugačijost" samoj djeci nimalo ne smeta. Ona jednostavno uživaju u priči na pozornici, komuniciraju s glumcima, pjevaju, plješću, vesele se. To veselje je zarazno, a veliki dio njega čini spoznaja djece s posebnim potrebama koja su baš u kazalištu na vlastitoj koži osjetila da su posve ista kao i sva druga djeca, jer dostupno im je ono o čemu još jučer nisu ni sanjali, a pokazalo se da je bilo nadomak ruke zahvaljujući radu predanih kazalištaraca. I nama odraslima treba takvog veselja.
