Heavy metal morate zavoljeti od malih nogu, jer kasnije će vam to biti
jako teško. Čest je slučaj da ga ljudi prerastu negdje s nestankom
tinejdžerskih bubuljica, naprosto zato jer upoznaju bolju i manje
ograničenu glazbu i uski, bizarni svijet okultnih simbola i mlaćenja
svježe opranom kosom postane im pretijesan. Dakako, postoje i odrasli
“pravovjerni” metalci, ali ti su fenomen poput Trekkieja...
Još se dobro sjećam dana kada sam prvi put u životu čuo metal. Bilo je
ljeto '88, meni niti trinaest godina, a Iron Maiden su izdali 'Seventh
Son of a Seventh Son’. Ne znam više kako mi je ta originalna kaseta
dospjela u ruke, ali žestina i buka koja se prolomila iz trošnih
zvučnika mog Samsung “doubledeckera” proparala mi je uši kao ništa
prije toga.
Mjesec dana kasnije, upoznao sam najvećeg “propaliteta” u školi, dečka
koji je pao dva razreda, imao je već brkove i dugu crnu kosu i svi su
ga se bojali. On me regrutirao u metalsku četu, bok uz bok njegovim
prijateljima koji su već bili u srednjoj. To je donosilo sa sobom
određene privilegije, poput ulaska u društvo starijih frajera i njihovu
tjelesnu zaštitu, ali ako sam želio biti metalac, nisam smio slušati
više ništa drugo - takva su bila pravila i ja sam to znao.
Kada mi je kosica narasla do određene dužine (uglavnom “repovi”,
izgledao sam kao prvotimac pionirske momčadi Slobode iz Tuzle) i kada
sam naučio razlikovati heavy, speed, thrash i ine podžanrove te
kronološki nabrojati sve albume važnijih bendova, moj mentor me
predstavio ostatku svoje ekipe.
Pili smo pivo i razmetali se imenima kao što su bila Nuclear Assault,
Possesed ili Exhumer. Tada sam stekao i pravo da nosim prišivke, što
nije bila mala stvar, jer oni koji su se odlučili njima nakititi na
svoju ruku najčešće bi požalili: ako ih po mišljenju metal-senatora
nisu zaslužili, ostajali bi silom bez njih...
Dvadeset godina kasnije, nakon odrastanja na punku i indie rocku te
otkrivanja mnogih drugih glazbenih pravaca, “stari” metal je samo
lijepa uspomena na djetinjstvo u malom gradu. Ipak, postoje bendovi
čije albume i dalje poštujem i cijenim, a Iron Maiden sigurno spadaju
među takve. Uoči njihovog nastupa na poljudskom stadionu, posebno
veseli činjenica da se setlista sastoji isključivo od pjesama iz zlatne
ere benda, zaključno baš s albumom 'Seventh Son of a Seventh Son’ i s
evenutalno jednom iznimkom ('Fear of the Dark’). Svaki će iole
iskusniji fan priznati da je gotovo sve što su nakon toga snimili
bilo... Pa, recimo to tako, jako loše.
Jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih heavy metal bendova u
povijesti, grupu koja je prodala preko 80 milijuna svojih albuma,
osnovao je basist Steve Harris još 1976. u istočnom Londonu. Četiri
godine kasnije bend se izborio za diskografski ugovor i objavio
samonaslovljeni, prilično uspješni prvijenac, a godinu dana kasnije i
'Killers’, kojim je stekao već i internacionalnu bazu fanova.
U to vrijeme Maideni su proglašeni čelnicima pokreta nazvanog New Wave
of British Heavy Metal, stila koji je poput punka nastao mahom među
radničkom klasom, ali je umjesto revolucionariziranja rocka i društva
općenito sebi postavio mnogo specifičniji cilj - reformirati zvuk koji
su na scenu uveli engleski rock bendovi Deep Purple, Led Zeppelin i
Black Sabbath. Maideni i njihovi istomišljenici (Saxon, Def Leppard,
donekle i Motorhead) drastično su smanjili utjecaje bluesa, ubrzali
tempo i postali još žešći, a njihovi zahvati presudno su utjecali na
daljnji razvoj žanra.
No, za Iron Maiden pravi se proboj dogodio kada im je došao pjevač
Bruce Dickinson, s kojim su postali superzvijezde i snimili svoje
klasične albume, počevši s legendarnim 'The Number of the Beast’ 1982.
godine, pločom koju su mnogi relevantni izvori kasnije uvrstili među
najutjecajnije u rock povijesti. 'Piece of Mind’, 'Powerslave’,
'Somewhere In Time’ i 'Seventh Son of a Seventh Son’ svaki su na svoj
način još proširili i obogatili priču mističnim, povijesnim i
mitološkim elementima te, naravno, mnogim dobrim pjesmama i gotovo
savršenom svirkom.
A onda su počele osobne trzavice i umor od opsežnih tuneja koje su
znale trajati i po godinu dana: kreativni gitarist Adrian Smith prvi je
otišao iz benda, karizmatični Bruce Dickinson ostao je za još dva
grozna albuma, a potom odustao i on. Krajem prošlog milenija vratila su
se obojica i bend je od tada snimio još tri albuma, ali ni uz najbolju
volju nije uspio povratiti nekadašnju kreativnu energiju. No, još
uvijek uživo zvuče jako dobro, a znamo da će na Poljudu svirati samo
klasične stvari...
Iron Maiden - Putovanje u zlatnu eru
