Prikazivanje filmova “Invictus” i “Otok Shutter” od ovoga tjedna u našim kinima, uza sve krupne razlike između režijskih pristupa Clinta Eastwooda i Martina Scorsesea, po mnogočemu je pogled na sve izgubljeniju, ali još uvijek intrigantnu kinematografsku vrstu. Eastwoodov film o pokušajima Nelsona Mandele da uz pomoć ragbijaške ekipe ujedini bijeli i crni dio Južnoafričke Republike tradicionalni je hollywoodski pristup u kojem čak i TV-komentatori govore smireno kao da su upravo izišli iz psihijatrijske ustanove. Cinici će to opravdano shvatiti kao niz klišejiziranih scena i likova, bez imalo dubine – Mandela doista djeluje kao lutka koja izgovara mudrolije – no morat će priznati da Eastwoodova dobrohotnost povremeno djeluje kao dobrodošla kamilica za dušu.
Scorseseov film “Otok Shutter” o inspektoru na granici ludila koji dolazi na izolirani otok pronaći odbjeglu pacijenticu kriminalku vizualno je, zar je uopće potrebno isticati, daleko raskošniji, ekstravagantniji. No, kod vođenja priče, osobito njezine psihološke strane, slijedi staromodnu plošnost kakvu poznajemo iz Hitchcockovih trilera koju, međutim, nadograđuje majstorskim rukopisom kakav se ne vidi često. Oba filma zaslužuju preporuke, ali za različite vrste publike.
