Kada vas serija uznemiri više nego da gledate ozbiljno dobar horor Stephena Kinga, a zapravo je riječ o političko-društvenoj drami, onda to baš i ne zvuči kao hrvatski proizvod. Više kao hrvatski život. Serija “Novine” na sreću jest hrvatski proizvod koji, na žalost, sada ulazi u svoju posljednju fazu. Tako je sinoć na HTV-u krenula treća i posljednja sezona priče po scenariju Ivice Đikića i u režiji Dalibora Matanića. Pratimo razdoblje godinu dana nakon završetka druge sezone, a trojica glavnih zlikovaca vuku gotovo sve konce u državi: Tomašević je predsjednik države, Kardum je postao gradonačelnik metropole, a nadbiskup Bilaver sanja da postane papa.
Bezosjećajnost društva
Njima se kao četvrti član moćne mafijaško-političke oligarhije pridružuje premijer Lozančić koji je do sada bio umiveno lice politike, ali i on otkriva svoje duge prste i postaje sve moćniji lider države okovane korupcijom (to će se naročito vidjeti u drugoj epizodi koju sam također imao prilike pogledati). Uvedeno je i nekoliko novih likova koji dodatno obogaćuju priču, ali i pomalo guše glavne protagoniste, poput lika koji igra Krešimir Mikić i njegove supruge, šefice SOA-e, koju glumi Daria Lorenci Flatz. Mikić, inače poznat po mirnim likovima, sada se razgoropadio, pa već u prvoj epizodi u monumentalno agresivnoj sceni remenom prebije Jovana, starca kojega uzdržava. U brzom premještanju radnje s jedne teme na drugu ta scena nije dobila dovoljno prostora, ali je ponudila svu bezosjećajnost i strahotu korumpiranog društva opsjednutog novcem i moći te premreženog drogom. Je li Hrvatska doista takva država – e to je pitanje koje svi trebaju sebi postaviti jer na koncu moć (još uvijek) proizlazi iz birača. Scenarist Đikić pametno se oslanja na brojne prizore iz javnog života Hrvatske (Sanaderovi satovi, suđenje gradonačelniku Zagreba, kanta govana po hrvatskom piscu...), a zašto i ne bi kad mu se stalno serviraju. No on nam i pomalo neurotično šalje hrpu histeričnih žena koje, umjesto da malo balansiraju tu hrvatsku scenu, dodatno je ocrnjuju, odaju se drogi, alkoholu, promiskuitetu, a i nisu bogzna kako bistre. U nastojanju da propitkuje ulogu moćnih hrvatskih žena, autor im je potpuno oduzeo šarm, pamet, čak i seksepil, i dao im osobine čak i gore nego njihovim moćnim muževima. No Đikiću se mora priznati da je kreirao dovoljno prepoznatljivih likova da bi serija bila prohodna za gledanje.
Vrlo agresivna priča
Dragan Despot i dalje suvereno predvodi glumački ansambl, potpuno integriran u lik zlog predsjednika, ali i većina ostalih glumaca uspješno održavaju karaktere svojih likova. U toj hrpi zlikovaca i pokvarenjaka nedostaje više likova iz sive zone, poput Blage Antića (Zdenko Jelčić), ali i humornih elemenata kakve donosi Nikša Butijer. On jedini daje malo oduška visoko agresivnoj priči (njegovo traženje spužve za leđa u trenutku dok bježi Tomaševićem ubojicama baš vas natjera da se raspalite smijati).
A kad je samo novinarstvo u pitanju, detektirani su neki problemi poput pada naklade i bahatosti političara prema novinarima. Tako je zapravo i u stvarnosti – hrvatski političari ne shvaćaju da su novinari medij koji služi građanima, a ne neki autohtoni avatari koji uokolo bauljaju s diktafonima.
Nakon dvije odgledane epizode trećih “Novina” čini se da je serija dosljedna i u vizualnoj i sadržajnoj komponenti. Ovo je bila i ostala serija s malo smijeha, puno strave, ali najviše aluzija na hrvatsku politiku, tajkune, Crkvu i društvo općenito. Mnogi će ovdje vidjeti sebe, ne u ulozi oligarha, već u ulozi onoga koji mu je svojim glasom dao moć. Kako na početku 3. sezone stvari stoje, “Novine” imaju potencijala da im, novinarskim rječnikom – naklada ne padne.
Ludvig Tomašević, fenomenalan negativac.