Pretprošle godine Scarlett Johansson objavila je album Break Up u suradnji s američkim kantautorom Peteom Yornom. Još ranije, na prvijencu Anywhere I Lay My Head posvetila se favoritima Toma Waitsa i pritom ugostila Davida Bowieja, nastavivši podugačak niz glumaca koji su se s filmskog platna – barem privremeno – preselili u studio za snimanje glazbe. Od Johna (‘Blues brata’) Belushija, Russela Crowea i Nicole Kidman do Brucea Willisa i, još ranije Johna Travolte, imena glumačkih zvijezda u pjevačkim misijama nižu se unedogled.
Neki od tih izleta pretvaraju se u fijasko, drugi ostavljaju trajniji učinak, a publici i zajedljivoj kritici preostaje tek da što prije otkriju koji od njih to radi s talentom i strašću, a kome je glazba tek prolazni hir ili način da si pomoćnim sredstvima produlje ‘rok trajanja’ u surovom okružju globalne zabavljačke arene.
Zapravo, gluma i glazba katkada se isprepleću do te mjere da je teško raspoznati što je bilo prije, a što poslije: primjerice, da nije stekao svjetsku glumačku i redateljsku slavu, Woody Allen bi možda ostvario solidnu karijeru svirajući klarinet u kakvom jazz sastavu (što, uostalom, iz hobija čini i dandanas, svakoga ponedjeljka u Caféu Carlyle u istoimenom hotelu na newyorškoj Aveniji Madison).
I dva najnovija primjera – Hugh Laurie i Jeff Bridges – potvrđuju da se glumci katkada bave glazbom iz pravih razloga iako je lako pogoditi da nije riječ o revolucionarnim kantautorskim talentima. Pažljiviji gledatelji serije Dr. House u pojedinim ‘sporednim’ scenama mogli su opaziti Lauriejevu sklonost glazbenim diverzijama, no malo tko je slutio da će 52-godišnji komičar svoje (ne)skrivene strasti pretočiti u sasvim slušljiv album Let Them Talk, nakrcan autentičnim bluesom New Orleansa. I pritom još i dosegnuti zlatnu nakladu osvojivši vrhove britanskih top-ljestvica!
S druge strane, nakon izvrsno odigrane i Oscarom ovjenčane uloge posrnulog country pjevača u filmu Crazy Heart, Jeffu Bridgesu nije bilo teško uskočiti u novu-staru ulogu sugestivnog kantautora čije pjesme sažimaju duh glazbene americane. I kao što je njegova gluma lišena bilo kakve poze i taštine, tako i glazba na albumu, jednostavnog naslova Jeff Bridges, teče prirodno ostavljajući dojam da njen tvorac to čini cijeloga života, i to bez posebnog truda.
Da su pjesme mrvicu bolje, starog Jeffa mogli bismo i glazbom, a ne samo vizualno, usporediti s još jednim autorom stare škole koji je porušio granice između glume i glazbe: Krisom Kristofersonom.
Ovako, legendarni ‘The Dude’ iz Big Lebowskog (odnosno ‘Bad Blake’ iz Country Heart), svojim ljubavnim pjesmama tek se na slušljiv način ‘naslonio’ na mnogo superiorniji, glumački dio svoje poodmakle karijere.
Dok je Bridges na svom drugom albumu sasvim ‘kod kuće’ s mitologijom countryja i folk-rocka, debitant Hugh Laurie teško da ima prirodne predispozicije za blues, kojim je prožet album Let Them Talk. Zato je, za razliku od Bridgesa, Laurie morao uložiti i nešto od svog glumačkog dara kako bi dokazao da je i bogati školovani Britanac sposoban interpretirati glazbu siromašnih i obespravljenih Crnaca s američkoga Juga – samo ako u svaku izvedbu uloži dovoljno ljubavi i znanja. I ako prilagodi naglasak, naravno! Na klaviru i gitari snalazi se posve solidno, a odabir i izvedbe pjesama, od besmrtnog standarda “St. James Infirmary Blues” do “They’re Red Hot” Roberta Johnsona, pokazuju da u njegovu shvaćanju bluesa nema ničeg dodvoričkog, a još manje komičnog, sugerirajući da Laurie zasigurno raspolaže ozbiljnom privatnom kolekcijom blues albuma.
Odabir suradnika besprijekoran je. U producentski stolac sjeo je jedan od najtraženijih ljudi iz branše, Joe Henry, a renomirani gosti, poput Toma Jonesa i Doctora Johna, bili su dovoljno pametni da priču, zajedno s Lauriejem, ne pretvore u običan sajam taštine. Zapravo, ako on i Bridges imaju nešto zajedničko, to je da su na svojim glazbenim izletima obojica uspješno izbjegla sve zamke samodopadnosti, svojim izvedbama osvjetljavajući ono najvažnije: same pjesme. Pa smiju li se onda glumci baviti pjevanjem a da to ne iznervira glazbenu kritiku i čistunce?
Pitanje je staro koliko i zabavljačka industrija – drugim riječima, isto koliko i obrnuta dilema: mogu li se glazbenici uspješno preseliti na filmsko platno? Na šoubiznis-sceni koja funkcionira po nesmiljenim konkurentskim pravilima nije dovoljno biti samo dobar glumac, plesač ili odličan pjevač.
U borbi za opstanak uvijek je važno zaigrati na više karata, i to se pravilo potvrđuje gotovo svakodnevno. No Bridges i Laurie ovdje su svojevrsni izuzeci; dva svestrana veterana svoje su albume, ma koliko nesavršeno zvučali, odradili sa šarmom i lakoćom umjetnika svjesnih da više nikome ništa ne moraju dokazivati.
