Dok sve više Slavonaca pakira kovčege i iseljava se iz zemlje, oni su se u Slavoniju vratili. Zagrebačku adresu zamijenili su osječkom i tako napustili metropolu u kojoj je ona proživjela 24 godine, a on više od pola stoljeća. Naši poznati književnici Julijana Matanović i Pavao Pavličić u rujnu su se doselili u Osijek, grad njezine mladosti, a 15. prosinca vjenčali su se u njegovu rodnome Vukovaru.
– Uvijek sam išla u suprotnom smjeru. U ratnim sam godinama živjela u Osijeku, a kada su se 1993. u grad vraćali svi oni koji su početkom rata otišli, ja sam ga tada napustila. Sada kada mnogi odlaze, ja se opet vraćam – počinje Julijana Matanović. Stan u kojem su zakoračili u novi život kupili su, simbolično, u Zagrebačkoj ulici. Vjenčano “da” izrekli su, ubrzo, na intimnoj ceremoniji u vukovarskoj crkvi svetih Filipa i Jakova i tako okrunili dvogodišnju vezu.
– Kada se ljudi vjenčaju u našim godinama, moraju očekivati da će ih čudno gledati. Naši su prijatelji svi bili izuzetno blagonakloni. E, sad, što oni, ili netko drugi, misli, to mi ne možemo znati. Mi za sada vjerujemo da smo dobro postupili – smješka se Pavao Pavličić.
– U crkvi smo se vjenčali, nemamo kud! Najbolji je onaj dio “do kraja života”, i nije baš da nam je puno ostalo – šali se ona. Njoj je, inače, 58 godina, a njemu je 71. Poznaju se, reći će, praktički cijeli život. Upoznali su se još 1985., i to baš u Osijeku – književnik Pavao Pavličić bio je gost na tribini “Ciklus suvremene hrvatske proze”, a razgovor je s njim vodila mlada studentica Julijana Matanović. Tri godine prije ista je djevojka napisala negativnu novinsku kritiku za njegov roman “Slobodni pad”. Magistrirala je kasnije na temi baroka, a upravo joj je Pavličić sjedio u komisiji na obrani rada. Prva knjiga koju je 1995. uredila u Biblioteci HIT, nakon preseljenja u Zagreb, bio je njegov “Diksilend”. Život se tako, kažu, posložio.
– Odlučili smo se za vjenčanje u Vukovaru jer je to njegov rodni grad, i grad o kojem sam jako puno slušala kao dijete. Moja teta Julijana, koja me othranila i koja je moja druga mama, živjela je u vukovarskom Šapudlu u svojim najljepšim godinama, od dvadesete do tridesete, u isto vrijeme kada je Pavao u tom dijelu grada rođen i odrastao. Pričala mi je, tako, ono što sam poslije prepoznavala u njegovoj literaturi. Svoj roman “Zašto sam vam lagala” završila sam pričom “Luster”. To je luster koji je moja teta donijela iz Šapudla, a dobila ga je od svoje gazdarice i nosila sa sobom. U mojoj priči taj luster visi u osječkoj Tvrđi, a ja kao ostarjela profesorica šećem se u visokim potpeticama. Luster postoji, tete više nema, Pavao je taj koji je zamjenjuje, Magda ide u školu u Tvrđu, samo ja nisam više profesorica i nemam visoke potpetice – uspoređuje ona.
– Vjenčali smo se u Vukovaru, osim zbog mojih simboličnih razloga, i zato što tako nisam morao vaditi izvod iz Matice rođenih, nego smo samo došli u crkvu, svećenik je otvorio knjigu i našao me isti čas. Neobično je bilo vidjeti knjigu u koju su me upisali prije 70 godina, crnom tintom – “ubacuje” se pak njezin suprug.Konačnu odluku o selidbi u Osijek, o čemu je Julijana i prije razmišljala, donijeli su u rano proljeće.
– Doselili smo se najviše zbog moje 15-godišnje kćeri Magdalene, da bi u tim formativnim godinama odrastanja bila u manjem mjestu, mirnijem, pitomijem, ljudskijem, i bez stresa. Usto, ona je htjela upisati klasičnu gimnaziju, i u Zagrebu, naravno, postoje dvije klasične gimnazije, ali mislili smo da će u Isusovačkoj klasičnoj gimnaziji u Osijeku biti još zaštićenija. Stigli smo 1. rujna, pred sam početak školske godine, na knap – nastavlja naša sugovornica. Izbjegli su tako, nadovezuje se Pavao Pavličić, i prometne gužve jer im je ta škola u Zagrebu daleko od doma, dok ih od stana u Zagrebačkoj ulici do gimnazije u Tvrđi u Osijeku dijeli svega desetak minuta hoda.
– Magdalena je ionako trebala mijenjati školu, iz osnovne prijeći u srednju, pa joj selidba nije bila traumatična. Nije ni razvila posebnu socijalnu mrežu u Zagrebu jer djeca tamo imaju puno obveza i aktivnosti. Ja sam joj, možda, i idealizirala Osijek, Dravu, govorila da će imati vremena za šetnje, ali programi gimnazije očito su u svakom mjestu isti i zahtjevni – smješka se ona.
Kako bi sve posložila, Julijana Matanović otišla je i u prijevremenu mirovinu 31. prosinca protekle godine te se tako oprostila sa svojim studentima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kao sveučilišni profesor Pavao Pavličić u redovnu je mirovinu zakoračio godinu prije pa nije bilo prepreka da se zaputi s njima. Oboje su se i u svojim knjigama ranije često “vraćali” Slavoniji, a na upit je li, možda, i fizički htio biti bliže rodnom Vukovaru, Pavličić odgovara: – Ja sam htio biti bliže Julijani, i to je jedini razlog.
Čitali su i slušali, kažu, priče o odlascima iz Osijeka, no to ih nije obeshrabrilo u naumu da se oni dosele.
– Mediji forsiraju priču o iseljavanju iz Osijeka, a iz privatnih kontakta znam da ima i onih koji odu pa se pokaju i vrate. Naša je priča malo drukčija jer mi od ovoga grada nismo tražili ni stan, ni radno mjesto. Oboje smo u mirovni, tako da ne trebamo ništa. A hoćemo li svoju knjigu, Pavao stotu, a ja dvadeset i koju, napisati u Zagrebu ili Osijeku, nama je sasvim sporedno. Treba biti pošten pa to reći. Mladi ljudi mogu našu odluku komentirati u stilu: “Lako se vama vratiti jer vi ne trebate posao, a mi posla nemamo”. No, moj je povratak zanimljiv utoliko što sam dovela kćer koja bi mogla tu i ostati. Nismo došli samo da bismo nas dvoje proveli mirnu mirovinu, šetali se uz Dravu i pisali knjige, nego smo to učinili i zbog Magdalene. Doveli smo, dakle, dijete, dok drugi svi, upravo zbog svoga djeteta, odlaze iz Osijeka. Kada slušam mlade koji napuštaju grad i Slavoniju, oni ne govore o sebi, već o budućnosti svoje djece. Roditelji s djecom starom godinu dana odlaze u Kanadu, kako kažu, radi budućnosti svoje djece. Ne znamo što će u Kanadi biti za 20 godina, možda će im baš u našoj zemlji biti bolje – rezimira Julijana.
– Nismo se na taj korak odlučili demonstrativno, već iz osobnih razloga. Ako to nekome može nešto značiti, drago nam je. No, lako je nama, problem je mlađima koji trebaju radna mjesta. Meni je super! Kada me se pita da usporedim Osijek sa Zagrebom, odgovorim da je sve blizu, a opet je pravi grad. Ima sve što grad treba imati i čovjek osjeća da je u urbanoj sredini, sa svim dobrim stranama te činjenice, s uređenim prometom, kulturnim ljudima na pločnicima, a sve je lakše i jednostavnije. Dojmovi su mi baš pozitivni. Naravno, sve ovisi o tome što čovjeku treba, kakve su mu želje, a ja nisam čovjek od velikih izlazaka i intenzivnog društvenog života – nadovezuje se Pavličić. Stan u Zagrebu nisu prodali i ne žele prerezati spone s glavnim gradom.
– Magdalena od petog razreda govori da će studirati klasičnu filologiju pa će možda htjeti na studij u Zagreb. Kako sam ja mama kvočka, vjerojatno ću opet za njom pa ću živjeti na dvije adrese. Ne mogu se, isto tako, ni pomiriti da ne idem više nikako u Zagreb, pa kad me pozovu na neko predavanje, rado prihvatim jer mi taj kontakt s čitateljima, studentima nije nevažan. Moram naglasiti da mi u Zagrebu nipošto nije bilo loše. Bila sam prihvaćena, radila lijep posao, ljudi su me voljeli i uvažavali. Često sam se selila, ovo mi je 20. selidba u životu, a na posljednjoj adresi u Zagrebu ostala sam najduže, ravno dvadeset godina. Osvijestila sam to tek kad sam stigla u Osijek – kaže naša sugovornica.
Rođena je 1959. u Gradačcu, gradiću na sjeveru Bosne. Prve tri godine života provela je s roditeljima u podstanarskoj sobici u Sarajevu. Slabašnu djevojčicu otac je potom odveo “na oporavak” djedu Fabijanu i baki Kati u Turić, selo nekoliko kilometara od Gradačca. No, tamo nije ostala dugo – iste ju je godine teta Julijana, po kojoj je i dobila ime, šinobusom odvela u slavonski Đurđenovac. Odrasla je, tako, u Slavoniji – osnovnu je školu završila u Đurđenovcu, srednju u Našicama, a studij književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Grad na Dravi, u kojem je provela mladost, i onaj u koji se vratila, razumljivo, nije isti.
– Da, promijenio se. Kad smo se odlučili doseliti, bilo je onih koji su sumnjali i smatrali da to nije pametan potez, upravo zbog Magde, pa su rekli da se grad puno promijenio i da ne očekujem Osijek koji sam ostavila. Nisam toliko naivna da vjerujem kako ću naći prijateljice koje nemaju bore, nemaju unuke, nisu ostarjele. Ono zbog čega sam malo tužna jest to što nema književnog života koji pamtim. I Pavao je gostovao na književnim tribinama 80-ih i 90-ih godina, posebno u studentskom centru. Silno smo se važno osjećali zbog te literature! I nakon rata književnost je bila jako važna. Tu sam bila malo naivna. Mislila sam da ću se vratiti u Osijek u kojem je još uvijek literatura važna i da se moji prijatelji vole još uvijek na isti način kao kada sam ih ja ostavila. Zbog toga sam tužna. Vjerovala sam da ću više sudjelovati u književnom životu i to mi nedostaje u Osijeku: druženje, razgovori. Najboljeg sugovornika o književnosti, što ga uopće mogu imati, imam u Pavlu, ali bih voljela popiti kavu i razgovarati o literaturi sa svojim kolegama iz ‘90-ih – iskreno će spisateljica. Analizira li se kulturna scena u Hrvatskoj, u javnosti se stvara dojam da književnost nije provokativna kao, primjerice, kazalište te ne propitkuje društvena i politička pitanja.
– Kada je o kulturi riječ, osoba ili tip čovjeka u kojega se danas u Hrvatskoj najviše ulaže jest kazališni gledatelj. Ni u što se ne ulaže toliko kao u kazalište, čak se ni film, koji je skupa igračka, ne može tim iznosima ni približiti. Nema luđega, po meni, od toga da provokativnost postaje kvaliteta. Jer, proizlazi iz toga da je bolji onaj tko bolje provocira, i više, onda, uopće nije važno kako se glumi, režira, pjeva, pleše, nego je bitno da je provokativno. Koliko se ljudi može provocirati kazališnom predstavom u dvorani od 300 mjesta i koja se odigra pet puta, kakav odjek to ima i čemu sve to skupa služi, to je jako teško reći. Drago mi je da književnost nije u središtu pažnje iz onih razloga zbog kojih je to kazalište. Naša je književnost danas dobra, a svatko tko kaže suprotno, nema dobar pregled situacije. No, oko književnosti nema šušura, galame, nema te provokativnosti, osim iznimno. Literatura se ne treba ni pokušavati natjecati s bilo kime i u bilo čemu. Pogleda li se posudba u knjižnicama, jasno je da građani čitaju, nije istina da ne čitaju. I čitatelja je neizmjerno više nego kazališnih gledatelja koji dopuštaju da se po njima pljuje ili urinira. Tko hoće, neka gleda takve predstave, nemam ništa protiv. U našem se kazalištu ne može postići čak ni neka korelacija između gledanosti i novca. Kada bismo se vodili ekonomski, kazališna bi ulaznica trebala stajati sto eura. Postoje režiseri koji putuju unaokolo i režiraju predstave koje se odigraju pet ili deset puta, a za jednu režiju dobiju honorar kao ja za pet knjiga, još sam malo i rekao. Ne mislim da bi književnosti kazalište i u čemu trebalo biti uzor – stava je Pavličić.
Upita li ih se ima li hrvatska književnost pisce za Nobelovu nagradu, oboje će odgovoriti uglas: – Imamo, kako ne bismo imali?!
– Pisaca koji su napisali knjige bolje od onih koje su nagrađene Nobelom u posljednjih deset godina sasvim sigurno ima. Akademija je predlagala Slobodana Novaka u više navrata. On sigurno jest format za Nobela, a nikada nije ni blizu došao – navodi on.
Na tisuće knjiga ima ovaj književnički par u svojoj privatnoj biblioteci, na više lokacija, a preselili su u Slavoniju samo one najnužnije, potrebne za rad. Teško ih je i pobrojiti, a želja im je, priznaju, da jednoga dana sve budu na istome mjestu.
Eto i jedne lijepe Hrvatske priče! Sa srećom!