U Zagrebačkom kazalištu mladih upravo su u tijeku probe za njihovu novu predstavu “Žuta crta” nastalu prema tekstu njemačkih dramatičarki Julie Zeh i Charlotte Roos, u dramaturškoj obradi Dine Pešuta i režiji Ivice Buljana. No, puno glasnije od ovih zvučnih autorskih imena, kao i činjenice da je riječ o koprodukcijskom projektu ZKM-a i Gradskoga kazališta Braunschweig (premijernu izvedbu predstave vidjet će prvo tamošnja publika 10. lipnja), odjeknula je vijest da će to biti prva scenografija poznatog slikara Lovre Artukovića, koji devet godina živi i radi u Berlinu, čovjeka kojem likovna kritika najčešće “tepa” kao najboljem slikaru svoje generacije, vrhunskom majstoru figurativnog slikarstava.
Dosadna otvaranja izložbi
Na takve komplimente on olako, sa smiješkom, odmahuje rukom i kaže kako je, na sreću, ostao zdrav u glavi i da nema pravu percepciju kako ljudi doživljavaju njegov rad:
– Za razliku od kazališta, gdje čovjek barem po količini pljeska može suditi o tome kako je publika primila njegov rad, otvaranja izložbi najdosadnija su stvar na svijetu. Tamo te ljudi samo pristojno tapšaju po ramenu ili ti imaju potrebu reći da je ono prije ipak bilo puno bolje.
– Bila je to čista igra slučaja. Moram priznati da i nisam neki posjetitelj kazališnih predstava, ali uvijek sam tu negdje jer poznajem ljude koji su vezani uz kazalište, i ovdje i u Berlinu. To je meni, jer mi je posao biti sam u atelieru, posebno privlačan svijet; sva ta energije i svi ti ljudi. No, s druge strane, kada izađem iz kazališta, osjećam se kao da sam izašao iz ludnice. A ti, pak, ljudi misle da sam ja lud jer kako mogu tamo sam sjediti za štafelajem. Naravno, poveznica postoji. Moje su slike uvijek bile i uvijek će biti pozornica. Imam tu sceničnost i to sam čak postavio kao nešto što je primarno za moje slikarstvo. I tu je ta veza, koja se očito probudila kada su me Dubravka i Ivica (Dubravka Vrgoč, ravnateljica ZKM-a i Ivica Buljan, redatelj “Žute crte”) zvali za ovu predstavu – priča Lovro Artuković, objašnjavajući svoju želju da napravi nešto novo.
To novo je, u njegovom slučaju, nova slika, velikog formata, koja će dominirati scenom “Žute crte”. Pred njom je kavez, sportska strunjača i ruče koje vise sa stropa, koje su mu poslužile da pozira za Večernji list, te u dnu scene bubanj i dvije odbačene gitare.
– Najprije sam bio ljutit na sebe što sam pristao. Znao sam da oni žele sliku i kada sam počeo raditi, to me vratilo u mladost i studentske dane. Sjetio sam se tada nekog svog pokušaja u scenografiji u radionici HNK Zagreb. Pored mene radio je Bourek kompletnu scenografiju za Dubrovačke ljetne igre. Sa sažaljenjem me gledao i u jednom mi trenutku rekao: “Gle, mali, ovako se to radi.” Ja sam slikao cigle, a on mi je pokazao kao se to radi sa spužvom. Sada ispada da ništa nisam naučio i da sam se vratio tamo gdje sam bio kao student. Možda i nije loše ostati tako mlad u duši – objašnjava zezajući se.
Kaže da mu je i ta slika sigurno bila potrebna jer je bila totalni iskorak, vedro iskustvo:
Radi na portretima
– Stvarno sam se i u načinu slikanja i bojama vratio na to kako sam radio kad mi je bilo 25 godina tako da je ovo bilo i jako zabavno, te dodaje kako je vrlo zadovoljan jer je u mjesec dana naslikao veliku sliku. Tekst komada mu se svidio na prvu jer na vrlo duhovit način govori o društvu kontroliranom na razne načine pa je zbog toga trebalo napraviti nešto suprotno:
– Predložio sam pastoralu, i tu smo se odmah složili. Tada sam se vratio svojim starim ljubavima, starim slikarima, poželio stvoriti idilu, poput “Doručka u tvari”, dakle staviti ljudske figure u nešto što bi značilo totalni mir. Bilo mi je zabavno kada sam shvatio da je ta idila i nekada bila konstrukcija jer ona, zapravo, ne postoji. U travi su uvijek mravi, uvijek nešto smrdi... ali mi ljudi uvijek težimo toj idili. I zato je slika u ovoj predstavi prikaz te ljudske težnje, tog ideala. Ona visi ovdje dok se uokolo događaju sranja – rekao je Lovro Artuković i priznao kako je u radu prestao razmišljati o predstavi, a počeo o slikarstvu.
Ako sudimo prema uzbuđenju s kojim je likovni Zagreb dočekao njegovu zadnju izložbu u Laubi, bit će teško dočekati jesen i zagrebačku premijeru predstave. Novu izložbu još teže. Sudeći prema ono malo informacija koje smo doslovce izvlačili iz Artukovića, mogla biti to biti izložba portreta.
