Najstariji hrvatski festival dokumentarnog filma, Liburna Film Festival u Opatiji, otvorila je projekcija filma Davida Lušičića "Mlungu – bijeli kralj". Prvi je to Lušičićev dugometražni dokumentarac, u kojem prati svog bivšeg školskog kolegu Branimira Orača, bivšeg pomorca koji je javnosti postao poznat kada je u Južnoafričkoj Republici uhićen s 230 kilograma kokaina koji je iz Argentine trebao prokrijumčariti u Europu. Spletom okolnosti njegov je brod preusmjeren, on uhićen, a tijekom četiri godine u južnoafričkom zatvoru među ostalim je zatvorenicima uživao ugled balkanskog kralja kokaina i postao poznat kao "Mlungu", bijeli čovjek s mora. No Lušičićev film ne senzacionalizira njegovu turbulentnu životnu priču, koliko god ona nama djelovala egzotično i filmski romantično. Junak njegova filma nije kralj kokaina ni akcijski junak, već čovjek koji je u životu možda povukao loše poteze i donio krive odluke, a na kraju dana, trudi se, kao i svi mi, preživjeti. "Mlungu – bijeli kralj" uskoro stiže u kina u Rijeci i Zagrebu.
Na prvu bismo možda od ovog filma očekivali "Narcos", ali u filmu je zapravo u fokusu svakodnevica, dosta je tu i samo sjedanja i čekanja...
To je u principu film stanja uma. Mi pratimo jednog lika kako snalazi u svakodnevici nakon što se vratio iz zatvora, svakodnevici koja njemu teško pada baš možda i zbog toga što je u zatvoru bio jako kratko, a tamo imao svojevrstan status zvijezde. Oni su doslovno mislili da je on kralj balkanske mafije i nisu mu vjerovali da je običan kurir, što je i bio. Bio je u povlaštenom položaju, poštovali su ga i vrlo se dobro snalazio u toj situaciji. No u ovim životnim situacijama koje su nama normalne, u njima se on ne snalazi i to je ono što u ovom se filmu vidi. Htjeli smo postići i taj osjećaj konstantne tenzije u kojoj ne znamo točno što se događa, a on nas tim svojim apstraktnim izjavama kojima svjedočimo kao gledatelji vodi kroz nemir koji doživljava. Pozicija gledatelja tu u nekim trenucima može biti intenzivna jer se doslovce poistovjećujemo s njegovim problemima.
Kako ste započeli suradnju na filmu, tko je koga našao?
Mi se sasvim slučajno znamo, odrasli smo u istom mjestu i zajedno išli u školu, ali naši putevi su se razdvojili i nisam znao što se s njim događa. Znam da je otišao na brod i da je u tom periodu dok je plovio pristao raditi neke stvari koje su ga dovele u situaciju u kojoj je sada. U zatvoru je jednim malim mobitelom kakvi su se tamo mogli nabaviti, bez SIM kartice, ali s kamericom, snimao neke detalje iz svog života i boravka tamo, a te snimke je, kad je došao nazad, pokazao nekim prijateljima. Oni su me poznavali iz srednje škole i znali su da se bavim filmom pa su mu predložili da mi se javi. I kada smo se našli, on je zapravo došao k meni s tim snimkama iz zatvora. Moram napomenuti, te snimke nisu materijal koji može nositi film, one sve zajedno traju možda 15-ak minuta, ali su autentičan dokument tog vremena i prostora, njegovog života tamo. Puno toga nije ušlo u film, ima tu i privatnih razgovora između njega i njegovih prijatelja koji mene ne interesiraju niti su dramaturški bitni. No ono što me u stvari najviše privuklo da napravim ovaj film upravo je to neznanje, ta tenzija, to da ja ne znam o čemu on govori. To sam želio prenijeti i u film, kroz snimke raznih telefonskih razgovora u kojima on dogovara neke, pa zapravo i najnormalnije stvari i poslove, jer način na koji ih izgovara nas kao gledatelje cijelo vrijeme drži u napetosti. Ne znamo što on točno radi, što će se dogoditi, kamo on to i zašto ide, jer je upravo tako to izgledalo i u stvarnosti.
Kako se on nosio s tim da dokumentirate njegov život, pa i neke potencijalno "sumnjive" radnje?
Sve što se nama čini kao potencijalno sumnjivo zapravo proizlazi iz naših predrasuda. Ništa što u filmu vidimo ne otkriva nešto što bi ga moglo kompromitirati, ali mi, gledajući to, a znajući pozadinsku priču, ulazimo u poziciju nekoga tko prosuđuje. Šverc kokaina je za većinu nas iznimna vijest jer ne poznajemo osobe koje se time bave. Ali ono što on proživljava kao čovjek, o čemu se zapravo radi ovaj film, ono je s čim se možemo poistovjetiti. Mi isto radimo greške, ponavljamo ih i ponekad ne znamo što iduće napraviti. To je ono što je važno, a i sa sobom povlači interesantna pitanja. Kao autoru, jako mi drago da ovaj film u stvari nije ono što se na početku čini da je, da iznenađuje gledatelja. Bilo mi je važno i da se tenzija održi od početka do kraja. To je nešto što mene osobno i filmski, kao autora, zanima – opreka između atmosfere napetosti koja je stvorena zbog nečega što nam je nepoznato, čega se možda bojimo i onog što je čisti dokumentarizam, opservacija. Mislim da kada spojimo taj sadržaj i tu formu, dobijemo osjećaj kao da smo zapravo dio kaosa u njegovoj glavi.
Cijeli film nastajao je čak osam godina, a samo snimanje, spomenuli ste mi ranije, trajalo je četiri godine. Kako ste za to vrijeme održavali ravnotežu između prijateljskog i profesionalnog odnosa, dok ste ga tako pomno pratili?
Tu moram reći da sam imao jako puno sreće, dobro smo se skužili. Postojalo je veliko povjerenje među nama i smatram da sam imao veliki privilegij da uopće mogu tako nešto raditi, da i on i njegova obitelj imaju povjerenja u mene. Kada sam shvatio da ono što će držati film neće biti puko razotkrivanje nepoznatih ili senzacionalnih informacija, već atmosfera, opustio sam se ja, a i on. Kada ne bi bilo tako, onda ovo ne bi bio film, već možda neki YouTube video u kojem on govori o stvarima koje su običnom čovjeku jako egzotične i atraktivne. Možda upravo zbog toga, on se pred kamerom ponašao najnormalnije, a i to što se poznajemo od prije omogućilo mi je da ga mogu s njim raditi i bliže nego što bi to mogao neki drugi redatelj kojeg je tek upoznao. Meni kao debitantu u dugometražnom filmu to je bila velika stvar.
Upravo radite i na drugom dokumentarcu, "Via Roma", koji je isto zatvorska priča?
To je inače riječki naziv za zatvor koji se nalazi u ulici koja se nekad zvala Via Roma. Ideja za taj film nastala je zapravo u procesu snimanja ovog filma. Zatvor Via Roma gleda na park preko puta ulice u kojem se skupljaju ljudi koji su posjetitelji zatvorenika, žene, djeca, braća, prijatelji. I tu se stvara jedna intimna priča kojoj svjedoči javni prostor. Ako je, možemo to tako reći, ovaj film priča o muškarcu koji "radi problem", "Via Roma" je priča o ženi, odnosno više njih, koje se s tim problemima moraju nositi.
