Čuvenu zagrebačku Kockicu neki zovu Crvena katedrala, ne bez razloga, ona je monumentalni pečat komunističke vladavine, a nekoć i glavna baza njezine upravljačke strukture. Zdanje na Prisavlju otvoreno je 1968. i remek-djelo je Ivana Vitića koji ju je izgradio pod dojmom zgrade UN-a u New Yorku. U zgradi je više od 200 ureda, dvije velike i šest malih dvorana za sastanke. Osim za poslovno-političke prostore, bilo je u njoj nekoć mjesta i za tuševe, liječnika i stomatologa. Hodnici su, barem nekoć bili, ukrašeni umjetninama koje je birao kipar Raul Goldoni, a među njima su tapiserija Jagode Buić, reljefi Dušana Džamonje i Stevana Luketića, mozaici Ede Murtića i Zlatka Price.
Ili, čuveni "Drveni neboder" Drage Iblera, najstariji takav u Zagrebu, u samom centru grada, nadimak drveni dobio je zbog drvenih dasaka koje su korištene za izgradnju središnjeg okomitog elementa (stubišta) na fasadi zgrade, ali i za izgled balkona. Ima deset katova, nekoć je imao tri zajedničke prostorije – sobu za zajedničko gledanje televizije, vešeraj i krovnu terasu za druženje s vidikovcem, a od slavnih stanara u njemu je živio Jure Kaštelan.
Ili, nedavno obnovljeni Francuski paviljon u sklopu SC-a izgrađen je 1937. kao izložbeni paviljon Francuske na sajmu Zagrebački zbor. Projekt su napravili francuski arhitekti Robert Camelot i Jacques & Paul Herbé te građevinski inženjer Bernard Lafaille. Bernard Lafaille osmislio je inovativnu kružnu metalnu konstrukciju te tzv. viseći strop i stakleni krov, sastavljen od čeličnih ploča. Skeptici su sa sumnjom pratili gradnju, a Lafaille uvjeren u genijalnost i čvrstoću svoje zamisli, to im je i dokazao vožnjom biciklom po krovu paviljona na njegovu otvorenju. Paviljon je funkcionirao sve do Drugog svjetskog rata, kada počinje mračno doba njegove povijesti jer navodno je služio kao sabirni centar Židove za odlazak u logore.
I tako redom, niz je kultnih primjera zagrebačke arhitekture o kojoj građani ne znaju puno, a trebali bi. To se mijenja od listopada kada Zagreb postaje dio svjetske arhitektonske scene ulaskom u krug gradova u kojima se održava Open House Festival.
Trajat će od 20. do 22. listopada, kada se građanima otvaraju najznačajnija arhitektonska ostvarenja u metropoli. Koncept festivala osmislila je Victoria Thornton davne 1992. u Londonu s ciljem poticanja boljeg razumijevanja arhitekture izvan struke.
Srž ideje leži u izravnom doživljaju samih građevina uz mogućnosti učenja, rasprave i debate sa stručnjacima i građanima. Festival danas uključuje 54 grada na šest kontinenata, a uz Zagreb, ove godine u mrežu članova primljeni su i Kopenhagen, Querétaro i Zaragoza.
Članovi Savjetodavnog odbora, koji čine po jedan predstavnik Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, Udruženja hrvatskih arhitekata, Hrvatskog dizajnerskog društva, Instituta za povijest umjetnosti, Turističke zajednice Zagreba i udruge Zagreb Open House, predložili su članove Ocjenjivačkog suda koji su za prvu sezonu odabrali 35 objekata koji će biti predstavljeni građanima i turistima. To su: Popov toranj, javni i sakralni prostori Gornjeg grada, Stara gradska vijećnica, Klinika za psihijatriju Vrapče, Botanički vrt PMF-a, Hrvatski državni arhiv, palača Zagrebačke burze za robu i vrednote, kompleks klaonice Zagrepčanka, Osnovna škola Augusta Šenoe, Francuski paviljon, stambeno-poslovna zgrada Napretkove zadruge, atelijer Emila Bohutinskog, stambena zgrada Vukovarska 35-35a, stambena zgrada Kemoboje, Drveni neboder, stambeni sklop Laginjina 7-9, Kockica, zgrada Gradske vijećnice, stambeno naselje Dugave, Dom zdravlja Zagreb – Centar, putnički terminal Međunarodne zračne luke Zagreb, poslovna zgrada SEECEL, Lauba – kuća za ljude i umjetnost, odgojno-obrazovni kompleks Središće, Osnovna škola Ksavera Šandora Gjalskog, atelijer Silvija Vujičića, Urania, bazenski kompleks Svetice, trgovačka i najamna stambena zgrada Assicurazioni Generali, atelijer akademika Andrije Mutnjakovića, stambeno-poslovna zgrada Veslačka 15-17a, dječji vrtić Lanište, obiteljska kuća u Maksimiru, hotel Zonar i MET Boutique Hotel.
Dekan Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu Bojan Baletić smatra da je projekt važan jer omogućava da se vide interijeri koje dosad nismo imali prilike vidjeti.
– Za one koje zanima arhitektura i graditeljsko naslijeđe nekog grada, Open House festival je dragocjen jer im omogućuje da uz stručno vodstvo autora ili korisnika pogleda iznutra zgradu i čuje određena razmišljanja i iskustva iz prve ruke. Ulaskom u ovu mrežu Zagreb se potvrđuje kao grad zanimljivih urbanih i arhitektonskih realizacija koje potvrđuju njegovu pripadnost srednjoeuropskom kulturnom krugu – kaže Baletić pa o ključu po kojem su izabrali građevine koje će se obilaziti u dodaje:
– Odabrani žiri, sastavljen od predstavnika stručnih institucija i udruženja, postavio je smjernice i odabrao 35 zgrada. Neke od njih pripadaju povijesnim razdobljima, a neke su suvremene realizacije. Na kraju je ključni kriterij bio imamo li privolu vlasnika, odnosno korisnika da je obiđemo iznutra.
Ture su zamišljene tako da će u rujnu na web-stranici Open House Zagreb biti ponuđene sve informacije o projektu te će se dati pregled zgrada koje će biti dostupne za obilazak. U nekom trenutku primat će se prijave i formirati ture.
– Među odabranim zgradama ima onih koje su rijetko dostupne za obilazak. Neke stambene zgrade nisu otvorene za javnost. Među interesantnim zgradama je svakako i stambeni toranj iz 1958., poznat kao "Drveni neboder", koji je projektirao Drago Ibler. Zainteresiranima za njegovo razgledavanje bit će omogućen i posjet krovnoj terasi koju natkriva drvena pergola (vrlo rijedak primjer). Krovna terasa je 2016. djelomično preuređena u sklopu projekta Design District Zagreb u zeleni krov. Tada je, primjerice, u sklopu DDZG-a u tri dana taj krov obišlo oko 4 tisuće ljudi – veli Baletić pa nastavlja o stanju u kojem je većina tih zgrada i o tome koliko i kako se Grad Zagreb brine o svojoj arhitektonskoj baštini.
– Mnoge zgrade su obnovljene ili se nakon potresa obnavljaju. Kod stambenih zgrada to je složenije jer zahtijevaju slogu i financijsku participaciju građana. Nužno je razraditi dobar program obnove i održavanja koji će biti interesantan i prihvatljiv stanarima.
Što se tiče struke, godinama se govori o krizi u arhitekturi s pozicije identiteta i odsustva samokritičnosti. Zanima nas koliko je to aktualno u Hrvatskoj?
– U globaliziranoj ekonomiji koja je potakla pojavu novih internacionalnih mega gradova po svijetu, tradicionalni vrijednosni sustav unutar urbanizma i arhitekture maknut je u stranu u korist visoko profitnog. Hrvatska je, za sada, pošteđena toga iako je bilo najava i prijedloga takvih projekata. Tema koja muči Hrvatsku je rastuća apartmanizacija koja mijenja identitet povijesnog urbanog ili prirodnog okoliša, ilegalna gradnja i urbanistički planovi koji se ne mijenjaju – tvrdi Baletić uvjeren da kod nas još uvijek ostaje dovoljno duhovnog prostora da bi arhitekt dostojno mogao odreagirati na pritiske kapitala, tehnologije i pomodnosti.
