Devet godina nakon prvog i šest godina nakon drugog senzacionalnog nastupa u Lisinskom, u Zagreb je treći put stigao jedan od najvećih pijanističkih genija današnjice Jevgenij Kissin.
Kissin je u Zagreb stigao već u utorak navečer iz Beograda gdje je nastupio u Kolarcu. Tražio je da ga dovezu ravno u Lisinski kako bi osobno odabrao na kojem će od Steinwaya, koji su mu stavljeni na raspolaganje za koncert u ciklusu Lisinski subotom, svirati.
Već sljedeći dan imao je termin za vježbanje u velikoj dvorani od pet poslijepodne do ponoći. Priliku za razgovor dobili smo pola sata prije početka tog termina.
Razgovor smo počeli prisjećanjem na njegovo prvo gostovanje u Zagrebu, kada je imao i nadasve srdačan susret sa studentima Muzičke akademije. Ponovio je kako mu je srdačnost i gostoljubivost s kojom je tada dočekan i primljen u Zagrebu i dalje jedan od najljepših doživljaja u karijeri.
U međuvremenu su se u njegovu životu dogodile dvije velike promjene. Prva se tiče njegovog privatnog života u koji nismo željeli zadirati. Ipak, rado nam je sažeo ljubavnu priču koja je prije dvije godine dovela do njegova vjenčanja u Pragu.
– Poznajemo se, družili smo se i bili prijatelji od ranog djetinjstva jer su naše majke radile u istoj školi. U tinejdžerskoj dobi putevi su nam se razišli, a prije nekoliko godina opet smo se sreli i evo nas opet zajedno – rekao je Kissin.
Vjerojatno je i to jedan od događaja u njegovu privatnom životu koje je naveo kao razlog što se vratio skladanju. Ugledni izdavač Henle Verlag već mu je objavio tri notna izdanja: četiri kompozicije za klavir, jedno djelo za violončelo i klavir te gudački kvartet.
– Komponirao sam već kao dijete, sve do svoje petnaeste godine, a onda u jednom trenutku više nisam čuo vlastitu glazbu, a sada se ona opet vratila – rekao je skromno i dodao kako je nedavno završio vokalnu poemu za ženski glas i klavir “Thanatopsis” na stihove američkog pjesnika Williama Cullena Bryanta, a sada radi na zbirci pjesama za bariton i klavir na stihove Aleksandra Bloka.
A onda je došla subota i koncert u odavno rasprodanom i do posljednjeg mjesta ispunjenom Lisinskom. Prvi put Kissin je Lisinski digao na noge skladbama Schumanna i Chopina, drugi put Schuberta i Skrjabina, a ovaj put Beethovena, s programom s kojim će na proljeće u Carnegie Hallu u New Yorku i širom svijeta dati svoj doprinos i pečat globalnom proslavljanju 250. godišnjice rođenja velikog skladatelja.
Prvo djelo na programu bila je jedna od najpopularnijih Beethovenovih sonata, Osma u c-molu, op. 13. Premda je skladba poznata i pod nadimkom “Patetična”, u Kissinovu sviranju nije bilo ni trunka one vrste patetike koja bi bila stilski neprimjerena gigantu Bečke klasike. Ali zato je iz svakog detalja, a pogotovo u silovitim akordima iz kojih izrasta prvi stavak, izbijala Beethovenu itekako primjerena titanska snaga koja se smjenjuje s nježnošću sublimiranom osobito u prelijepom drugom stavku Andante cantabile.
– Beethovena sam uvijek puno slušao i jako volio, ali voljeti neku glazbu ne znači i znati kako je treba svirati, tako da mi je bilo potrebno neko vrijeme da se u njegovim djelima i kao pijanist počnem osjećati kao kod kuće – rekao mi je Kissin i prije, a i nakon koncerta, u razgovoru pred brojnom publikom i obožavateljima na pozornici Lisinskog koji sam imao čast i zadovoljstvo voditi.
A uz Kissina smo se i svi mi koji smo ga slušali osjećali kao doma u majstorskim djelima, koja su protjecala u nevjerojatnoj jasnoći, transparentnosti predivnog i nadasve plemenitog klavirskog zvuka, s pomno izgrađenom i razrađenom unutarnjom dramatikom i dinamikom svake dionice, dok je cjelina svake skladbe bila čvrsto napeta te logično i tečno ispričana glazbena priča.
Osobito je to došlo do izražaja u Varijacijama i fugi u Es-duru, op. 35, na Beethovenu omiljenu temu koju je iskoristio i razradio i u finalu svoje Treće simfonije – Eroice.
– Kada sam pripremao to djelo za izvedbu, pomogao mi je i povratak skladanju jer sam ga mogao čuti i shvatiti uhom skladatelja, nekoga tko piše i vlastitu glazbu – rekao je Kissin, koji je svijet glazbe i najprije ruske pa svjetske pozornice osvojio kao čudo od djeteta, a danas njima vlada kao pijanist silne umjetničke inteligencije, snage i zrelosti.
Večer nevjerojatne pijanističke magije nastavljena je kronološkom šetnjom kroz Beethovenovu pijanističku evoluciju Sonatom u d-molu, op. 12, a onda kasnom veličanstvenom “Waldsteinicom”, Sonatom u C-duru, op. 53.
A nakon tako velikog i zahtjevnog programa, Kissin se još majstorski poigrao s dvije Beethovenove bagatele i Turskim maršem s varijacijama, sjajnim primjerima silne duhovitosti, pa i humorističnosti bečkog klasika.
No, osim nenadmašnim virtuozitetom, Kissin je publiku osvojio i svojom ljudskom toplinom i srdačnošću, najprije u polusatnom razgovoru, a onda i sišavši s pozornice među obožavatelje, ne uskrativši nikom potpis ili zajedničko fotografiranje. Najkraće rečeno, Kissin i Zagreb se silno vole i nadamo se da će nam ga ta ljubav što prije ponovo dovesti na pozornicu Lisinskog. •
