Kada bi neki stranac pohodio pulski festival s ciljem da dozna nešto o našoj zemlji, osim što bi zaključio da su nam filmaši u prosjeku zanatski polupismeni – kao valjda i većina drugih profesija, samo je ovdje riječ o mnogo više novca i sve se javnije vidi – shvatio bi i da nam suvremena stvarnost nije osobito intrigantna. Iz tko zna kojih razloga, filmaši nam se puno više (suho) bave prošlošću i kojekakvim životnim marginalijama. Oba ova zaključka, na sreću, demantira „Kotlovina“, novi film Tomislava Radića, još jedan nastao na tragu fantastičnog filma „Što je Iva snimila...“ kojim se redatelj vratio svojem umjetničkom biću nakon što je devedesetih godina, vršeći uredničke funkcije na HRT-u, više služio HDZ-ovoj partiji nego muzama. Barem takav vlada dojam; možda je nepravedan, no filmovi koje je radio nakon „Ive“, uključujući i „Kotlovinu“, svakako bi trebali biti poticaj da se jednom bolje istraži i možda realnije kvalificira Radićeva uloga u devedesetima jer, tako ispada, on već godinama definitivno svjetla obraz novoj hrvatskoj kinematografiji.
„Kotlovina“ govori o susretu šire obitelji, tri sestre i svih njihovih rukavaca, koji ne završava dobro. Radić majstorski vodi gomilu likova, ocrtavajući razne karaktere iz okoline svih nas, njihove svakodnevne neuroze, a na kraju uključuje i raspravu o aktualnoj temi pristupanja u EU. Sigurno najsuvisliji i najcjelovitiji film dosadašnjeg tijeka pulskog festivala, fenomenalno glumljen (Boris Buzančić morao bi dobiti nagradu za sporednog glumca), s kojim je jedina nezgoda to da nije za svakoga jer većina od filmova očekuje zabavu i površne podražaje.
Omiljeniji će kod publike biti "Duh babe Ilonke“ Tomislava Žaje, vrlo simpatičan film za djecu i odrasle o romskoj obitelji koju pohodi duh pokojne bake. Ni manje nespretnosti u scenariju (zašto je duh isprva dobar, a poslije postaje zao?), ne kvare dojam koji ostavlja pošteno tretirana, dobro režirana i glumljena priča.
Na žalost, film „Korak po korak“ debitantice Biljane Čakić-Veselič o Osječanki koja u Domovinskom ratu ostaje živjeti na prvoj liniji fronte da bi bila bliže sinu branitelju vraća nas u neugodne dane ratnih filmova devedesetih. (Pre)ambiciozno zamišljena drama s previše nepotrebnih digresija i retrospekcija koje sežu do vremena pred Drugi svjetski rat tražila je naprosto nekog kapacitiranog redatelja (vjerojatno i scenariste), dok ovdje dominantno prevladava ruka amatera.
hrt nije 90-ih služio hdz-u već Hrvatskoj. Izvanredne okolnosti - ako riječ izvanredno nije preslaba za okupaciju trećine zemlje i nametnuti rat - zahtijevaju posebne mjere. Treba vidjeti samo SAD ,njihov SITA zakon ,Guantanamo i druga kršenja građanskih prava - - a oni ne ratuju u svojoj zemlji kao što smo mi 90-ih. Radić i svi koji su radili 90-ih na hrt-u nisu ništa krivo radili. Ta je kuća osramoćena tek nakon 2000.e. A 90-ih su antiHrvati imali svoj Feral ,Novi list ,Globus ,Jutarnji ,Nacional...gdje su mogli tući po hdz-u i Tuđmanu kako god su htjeli...uvredama ,ismijavanjem ,lažima...