Divna stvorenja ne traže nikakvu pozornost. Mislim da sam tako nešto oduvijek naslućivao duboko u sebi, iako sam to prvi put izrekao naglas u trenutku dok sam gledao kako kroz hodnik prolazi mlada djevojka mojih godina u prozirnoj spavaćici.
– Šta si zinuo, mladiću? – misao mi je prekinuo drug Kuduz, djevojčin otac, niskopozicionirani partijski aparatčik u čijem smo stanu Toplak i ja upravo trebali srušiti zid između kuhinje i dnevne sobe. Pritom je pogled podignuo s naslova u novinama, koji mu se, s obzirom na namršteno lice, nikako nije svidio.
– Ma nisam ništa vidio, druže Kuduze – branio sam se nemušto.
– Dugo smo jučer bili budni pa mi je još maglovito pred očima.
Dok sam izgovarao te riječi, Kuduz je nezadovoljno zavrtio proćelavom glavom, ustao i otišao u djevojčinu sobu kako bi je, pretpostavljam, izgrdio. Za to se vrijeme moj kompić iz srednje škole glasno cerekao veselo žvačući sendvič napunjen parizerom i sirom. Toplak je otvorio usta u namjeri da mi nešto kaže i pritom ispljunuo dva-tri komadića ružičaste salame.
– Bemti, koji si ti fakin – govorio je Toplak pokazujući svoja široka prsa.
– Najebal buš jednom tak, ha-ha.
Nije u tim njegovim riječima bilo nikakve opomene ili stvarne brige da bi se to doista moglo dogoditi. Znali smo se već pet godina i svaki pojedinačni mig i šala bili su nam poznati: imao sam osjećaj da više ničim ne možemo iznenaditi jedan drugoga. Bacio sam pogled na jučerašnje novine. Ispod nadnevka 9. XI. 1989. novinar se ozbiljnim tonom zapitao: HOĆE LI BERLINSKI ZID PASTI? Promatrali smo malu crno-bijelu fotografiju na kojoj su, pretpostavljam Istočni Nijemci, uzdignutih ruku izvikivali pogrdne parole na račun omraženoga sustava ili barem one poznate poskočice kao što su: “Wir wollen raus!” Takav sam razvoj događaja zamišljao. Pogled mi se sreo s Toplakovim… Nije nam bilo svejedno, našu mladenačku brucošku maštu zaintrigirala je misao da se tako nešto može proširiti i na ove prostore. Osobno sam se zanosio mišlju da će i u Jugoslaviji nestati neka ograničenja vezana uz vjerske slobode i nadao se mogućnosti razvoja demokracije i višestranačja.
– Što kažeš? – upitao sam Toplaka.
– Kaj ja znam… Ti znaš kaj ja mislim o svemu tome… meni bi bilo drago da se ovdje sve spička, kužiš?
Izvadio je džepni tranzistor iz jakne i upalio ga. Bilo je podne i na Radio Zagrebu upravo su počinjale vijesti. Spiker je ozbiljna, bezosjećajna glasa govorio: “… kao što je poznato, bivši generalni sekretar Njemačke Demokratske Republike Honecker još je u siječnju ove godine javno davao prognoze da će Berlinski zid biti postojan još 50 do 100 godina. Ali već jučer, 9. studenoga, pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije u cijeloj Istočnoj Europi, Politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja na čelu s Honeckerovim nasljednikom Egonom Krenzom odlučio je dopustiti emigriranje na Zapad – o čemu je novinare obavijestio predstavnik Politbiroa za javno informiranje Günter Schabowski. Kasno sinoć, kako javlja agencija TANJUG, neki od okupljenih ljudi počeli su samoinicijativno fizički razbijati dijelove Zida…”
– Ugaaasiii to, jebote! – istrčao je iz kćerine sobe drug Kuduz i poletio do Toplaka nekoliko metara poput kakva superjunaka.
– Pa da li si ti normalan? Šta je tebi… gasi to! – vikao je uznemireno verglajući sto na sat.
– Hajde, mršššš na posao ili ću javiti ovima iz Studentskoga centra da niste ništa radili. Gdje vam je, uostalom, šef, ha? Hajde, krenite rušiti zid.
Toplak se prvo ukopao, vjerojatno razmišljajući hoće li udariti Kuduza ili neće, a potom otišao niz hodnik u drugu prostoriju. Ja sam ponovno zastao jer se na vratima sobe još jednom pojavila razgolićena djevojka koja je očito željela prkositi ocu. Iz njezine sobe začuo se bolni Mladenovićev jauk: “Ti si saaav moooj boool!” Opa, djevojko, pomislio sam, znači voliš EKV. Baš lijepo… Djevojka duge plave kose pogledala me koketno se naslanjajući na zid do vrata. Njezin je otac dohvatio novine sa stola, zarolao ih i počeo udarati po mojim leđima vičući da sam životinja i voajer, a meni nije silazio osmijeh s lica. I djevojka se osmjehnula.
– Pa, Booojaaanaaa, srce tatino!
– Aha, doznao sam i ime.
– Nemoj tako golišava izlaziti pred ove divljake. Vidi ovoga ovdje, s tom dugom neopranom kosom i sav ovako mršav izgleda ko… – Kao Jim Morrison – progovorila je Bojana milozvučnim glasom. – Ma kakav Jim Morrison, više izgleda ko onaj lik iz Rokera s Moravu. Ajde, bježi, bježi, idi raditi.
– Ti si sav moooj boool! – pjevušila je Bojana gledajući u mojemu smjeru, a ja sam se udaljio brzim korakom ne želeći u potpunosti uništiti mogućnost da kolega i ja zaradimo koji dinar slušajući iza leđa kako me drug Kuduz obasipa mnogobrojnim pogrdnim izrazima.
U dnevnom boravku našao sam Toplaka glave naslonjene na zid koji smo trebali srušiti.
U ruci je držao malj, a tijelo mu je podrhtavalo od cerekanja. Nakon što su nam se pogledi susreli, i ja sam prasnuo u smijeh držeći ruku na ustima u nastojanju da se suzdržim.
Potom sam u jednom suludom trenutku, kao u kakvu filmu, uzeo debeli flomaster u ruke i napisao po površini zida velikim slovima: ZID MORA PASTI! parafrazirajući poznatu Titovu poruku partizanima prije Bitke za Prozor 1943. Oduvijek mi se ta poruka činila patetičnom… Začuo sam korake koji dolaze iz hodnika, Kuduz se psujući približavao, a Toplak je uzevši mi flomaster iz ruke prekrižio riječ “ZID” i umjesto nje na brzinu našvrljao riječ “Jugoslavija”. E, jebi ga sad, pomislio sam i počeo udarati maljem trenutak prije Kuduzova ulaska u sobu – po onome mjestu gdje je stajao natpis Jugoslavija – kako bih prikrio tragove našega “zločina”. Udarao sam svom snagom, dok se moj prijatelj previjao od smijeha: na trenutke se činilo da će ostati bez zraka jer je pištao poput kakvoga životinjskog mijeha.
– Bemtiiii, Crni! – vikao je grcajući – ti si lu-uuu-ud sto gradiii, hi-hi-hi! U trenutku kad je naš domaćin, komunistički aparatčik, uletio u sobu, počeo je i Toplak udarati maljem po zidu tako da se uskoro odvalio komad u obliku Jugoslavije i počeo padati u drugu prostoriju, ostavljajući na zidu samo rupu kao spomen na naziv jedne zemlje, dok je zajapureni drug Kuduz gotovo plačućim glasom vikao:
– Neeee! Neeee!
Pomislio sam isprva da mu je toliko stalo do te zemlje, da mu je dovoljna sama zamisao da netko ruši zid na kojem se kočoperio voljeni mu natpis, pa da zaplače i zajauče. Ali stvar je bila u nečemu drugome, u nečemu što je nadilazilo naša dva zaigrana uma, a što je u trenutku razjasnilo cijelu situaciju:
– Neee taj ziiid, imbecili jedni! Ne jebeni kuhinjski zid! Onaaj druuugiii… blagovaonički! – Kuduz je nemoćno zanjakao poput magarca.
Toplak i ja stajali smo ukopani u mjestu kao da smo likovi iz crtića “A je to”: on plačući od smijeha, a ja shvaćajući kakvu smo glupost učinili. Iza velike Kuduzove ćelave glave koja nam je govorila da ćemo “platiti za ovo nedjelo i završiti iza rešetaka” pomaljalo se nasmiješeno stvorenje u obličju plavokose, lijepe i eterične djevojke po imenu Bojana.
Dobro, ponekad čak i divna stvorenja traže tihu, jedva primjetnu pozornost… pomislio sam gledajući Bojanu i prislonio malj uz ostatke porušenoga zida.
