Može li nacionalno biti progresivno? Dubravka Vrgoč, novoimenovana intendantica zagrebačkog HNK misli da može i pita se zašto u to ne vjeruju oni koji joj spočitavaju manjak nacionalno-kulturne svijesti?
Tko dobro pročita i program Dubravke Vrgoč i napade na nju vidjet će da joj je pitanje na mjestu. Dio onih koji su je napali doista je isticanje nužnosti promjena u programu Dubravke Vrgoč pročitao kao kapitulaciju i izdaju. I progres i nacija i kultura opasne su, velike, teške i poviješću opterećene riječi od kojih lako nastaju i populističke floskule i parole ubojica. Što napretkom, što nacijom, ogrtali su se svi masovni ubojice. Čine to i danas i sve su nam bliže, jer preblizu nam je čitav svijet. Sva njegova veličina i ljepota, sve njegove drame, tragedije i trijumfi, skupa sa svim bizarnostima, gadostima i banalnostima, sve nam to neprestano zuji oko glave, sabijeno u elektronske slike i slova.
Više nego ikada potrebne su nam točke sažimanja i jasnoće, žarišta mudrosti, pameti, talenta i nadahnuća u kojima se odbacuje i spaljuje smeće kojim smo zasipani, a osvjetljavaju se bitna pitanja na koja moramo tražiti najbolje i najkorisnije odgovore.
Dubravka Vrgoč vjeruje da su kazališta upravo takve točke i da takva misija naročito pripada instituciji kao što je Hrvatsko narodno kazalište.
Fama o kulturnoj izdaji
Da, ona smatra da kazalište, kao i umjetnost općenito, moraju oplemenjivati. Ali, oplemenjivanje se ne postiže samo estetskom ugodom i lijepom deklamacijom biranih riječi. Čitav svijet klizi u sve veću grubost, primitivizam, nasilje i ružnoću. Mi i malo brže od njega.
Uostalom, i u Zagrebačkom kazalištu mladih pod dugogodišnjim i prema svim pokazateljima uspješnim vodstvom Dubravke Vrgoč uvijek se s jednakom ozbiljnošću pristupalo i brutalnim predstavama kakve zna raditi, recimo, Ivica Buljan, kao i suptilnim redateljskim i autorskim šaputanjima jednog gotovog pa kazališno-kršćanskog mistika Renea Medvešeka. Ne spada li rad i jednog i drugog među najveće vrijednosti suvremene hrvatske nacionalne kulture?
U razgovoru koji sam prošle srijede u Knjižarsko-galerijskom centru VBZ-a Fadil Hadžić s Dubravkom Vrgoč najprije vodio ja, a onda i zainteresirana publika, nova je intendantica HNK vrlo jasno izrekla neke stvari koje su čista suprotnost onome što joj se predbacuje.
Premda je to očito iz njezinog dosadašnjeg djelovanja za koje su i ona i autori i glumci ZKM-a dobili mnoge hrvatske i svjetske nagrade i priznanja, Dubravka Vrgoč je s pravom osjetila potrebu ponoviti i istaknuti promicanje a da čije i koje druge nego upravo hrvatske kulture u Europi i svijetu kroz toliki broj gostovanja naših glumaca, redatelja, predstava i autora o kakvom se većina drugih hrvatskih kazališta nikada nije usudila ni sanjati. Pogotovo u posljednjih dvadeset godina.
No, bez obzira na sve te dobro poznate činjenice, oko imena Dubravke Vrgoč isplela se fama gotovo pa izdajnice nacionalne kulture koja će naš kulturni hram smjesta izručiti stranim kolonizatorima. Ako itko u hrvatskom kazalištu posljednjih godina ima iskustvo suradnje i koprodukcija s kazališnim kućama i institucijama iz inozemstva, onda je to Dubravka Vrgoč. I upravo ona u tim partnerskim suradnjama inzistira na ravnopravnosti. Pa nije ona ZKM pretvorila u poligon za gostovanja preplaćenih stranaca. Češće se u kontekstu takvog duhovnog i materijalnog rasipništva spominjao HNK.
Kada je preuzimala vodstvo ZKM-a, prisjeća se Dubravka Vrgoč, dočekalo ju je prazno gledalište, prazna blagajna i otpori slični ovima što su posljednjih tjedana odjekivali HNK-om, novinama i eterom. Činjenice su na njezinoj strani. Hvalospjeve ZKM-u suvišno je ponavljati. To kazalište je živo, puno i bogato, barem u odnosu na ostala, uključujući i HNK s neusporedivo većim budžetom iz gradskog i državnog proračuna. ZKM je, za razliku od hrvatske države, znao kako doći do novca iz europskih fondova koji su također sve škrtiji prema kulturi.
HNK pod vodstvom Dubravke Vrgoč sasvim sigurno neće biti muzej za razgledanje lijepih, oku i uhu na starinski način ugodnih predstava, premda se ta kuća zapravo i ne može pohvaliti nekim obiljem takvih predstava.
O da, Dubravka Vrgoč zna biti i prilično neugodna, osobito onda kada jasno i bez okolišanja izriče neugodne istine. Poput one da zagrebački HNK na kulturnoj karti Europe nije poznata, a kamoli prepoznatljiva po nečem posebnom i karakterističnom, ili, recimo, nacionalnom.
Srbi i hrvatska opera
Nova intendantica zapravo postavlja jedno vrlo logično pitanje: u čemu je zapravo vrijednost te naše nacionalne kulture i njezinih djela ako ona ne prelaze granice hrvatske države, odnosno hrvatskog te eventualno srpskog jezika? Zar je nacionalna kultura nešto što se nosi samo po kući? Ili možda mi nismo sposobni, a možda čak ni uopće zainteresirani da tu našu nacionalnu kulturu predstavimo svijetu i uputimo je da komunicira s tom Europom, ovom sada u svakom, pa i političkom smislu našom Europom?
Evo jednog primjera iz kojeg će možda i Vrgoč znati izvući koristan zaključak. Najveći uspjeh hrvatske opere posljednjih godina bilo je gostovanje operne fantazije "Posljednji ljetni cvijet" na međunarodnom opernom festivalu ARMEL u mađarskom Segedinu čiji program redovito prenosi i Mezzo, najgledanija europska televizijska postaja specijalizirana za klasičnu glazbu.
Za hrvatsku operu i nacionalnu kulturu to je uspjeh zato što je riječ o autorskom djelu i predstavi skladatelja, redatelja i dirigenta Zorana Juranića. Znate li koje je kazalište praizvelo to djelo hrvatskog skladatelja i otišlo s njim u Mađarsku? Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada. Predstava je gostovala i u Zagrebu, na Muzičkom biennaleu koji je bio koprodukcijski partner. A baš u našim HNK-ovima mnogo je onih koji pred suvremenom i manje suvremenom hrvatskom glazbom začepe nos čim se ne radi o Eri i Zrinskom koje, naravno, ni Dubravka Vrgoč neće izbrisati s repertoara jer ih smatra lektirom svih generacija.
U nemogućim uvjetima preuzimanja dužnosti navrat-nanos, što nije njena krivica nego odraz općeg nereda u državi, Dubravka Vrgoč preuzima i silno veliku odgovornost. Ona će osobno, a tko bi drugi, biti odgovorna za izbor suradnika, a potom programa i njegovu realizaciju. Ona zalaže svoje ime i karijeru. To je veliki ulog, kao što je velika i njena ambicija, volja i spremnost na rad. Od HNK je obećala napraviti ponovno važnu te umjetnički, kulturno i društveno relevantnu točku u Zagrebu, Hrvatskoj, regiji i Europi.
Ako se doista pokaže da je to u suprotnosti s nacionalnim kulturnim interesima onda ću i ja priznati da nemam pojma što je to uopće hrvatska nacionalna kultura. Srećom, tamo vani uvijek će biti ocean kulture u kojoj imaju o čemu i mogu razgovarati svi ljudi i svi narodi koji to žele i koji to znaju.
