UNITED 93, drama, 91 min., SAD/Franc./VB, 2006.; Universal/Blitz; R: Paul Greengrass; G: Christian Clemenson, Ben Sliney, Trish Gates, Opal Alladin, Polly Adams
Prvi ambiciozan holivudski film o terorističkom napadu na SAD 11. rujna 2001., "Let 93" najvećim dijelom priča priču o naslovnom zrakoplovu, jedinom od četiri oteta koji nije pogodio cilj. Ne pretjerano skup (za holivudske pojmove sitnih 15 mil. USD), rekonstruiran prema činjenicama, pretpostavkama i dostupnim izjavama svjedoka, film iznosi najprihvaćeniju teoriju, onu po kojoj su putnici nakon otmice telefonima kontaktirali članove obitelji i, shvativši da je riječ o samoubilačkom pothvatu terorista, pokušali preuzeti vlast nad pilotskom kabinom. U tom komešanju, avion je ostao bez kontrole i survao se u polje u Pennsylvaniji.
Izveden u dokumentarističkom stilu, s kamerom iz ruke, "hvatajući" događaje tako da se ne doimaju priređenima za film, bez glumačkih zvijezda (mnoge likove glume naturščici, neki i sami sebe), bez pojedinačnih junaka, bez melodramatičnih napumpavanja, "Let 93" pažnju neuravnoteženo dijeli između zbivanja u naslovnom zrakoplovu i događanja u kontrolnim tornjevima. Ne objašnjavajući cjelokupnu sliku, odvija se približno u stvarnom vremenu (90-ak min. stvarnosti u 90-ak min. filma), smješta nas "sada i ovdje" te nas nastoji staviti u položaj u kojem su se nalazili sudionici. Zanemarimo li informacije koje sa sobom donosimo u kino, sva saznanja i otkrića stječemo zajedno s likovima u filmu.
Pristup nije teško cijeniti, no iako film ne traje dugo, njegov velik dio čini se popunjavanjem gabarita, praznim hodom, usputnim bilješkama koje ne govore onoliko koliko bi mogle i koliko je poželjno. Tek otprilike trećina filma uspijeva ponuditi željenu dokumentaristički uvjerljivu napetost i uzbudljivost, a ti su dijelovi (sve u zrakoplovu nakon otmice; prikaz kontrolirane panike, šoka, nevjerice i osjećaja nemoći vrhunskih profesionalaca u kontrolnim tornjevima kada shvate da situacija nadilazi njihove mogućnosti djelovanja) uistinu punokrvni komadići igranog "dokumentarizma".
Kada bi se iz "Leta 93" pokušao sastaviti film koji traje "onoliko koliko snimljeni materijal zahtijeva" dobili bismo barem upola kraće ostvarenje. (J. H.)
