Evo zašto je sasvim opravdano imati problem sa Stevenom Spielbergom. U trenutku kada želi nešto poručiti o ratu u Iraku, on izabire temu prvog svjetskog rata (“Put rata”). U trenutku kada želi nešto reći o aktualnom stanju u američkoj politici, on snima “Lincolna”, film o omiljenom američkom predsjedniku koji je ukinuo ropstvo i to platio glavom.
Zašto bi se sve trebalo izgovarati doslovno i naglas kao Michael Moore, opravdano će reći netko, nekada se puno jače može govoriti metaforama ili analogijama. Može, ali u slučaju Spielberga te su analogije toliko daleke da ih je nemoguće dešifrirati. Ako ne zagovara ukidanje crnačkog ropstva – ono je naime ukinuto, ima tome 150 godina – o čemu govori “Lincoln”? O Obami i njegovoj želji da Amerikancima osigura zdravstvenu zaštitu, o pravu na gej brakove, o ukidanju “ropstva” 99 posto ljudi kojima gospodari jedan posto najbogatijih...? Sigurno je da želi reći kako je ponekad opravdano i moralno potkupljivati političare, ali od redatelja njegova talenta i statusa koji očito želi nešto poručiti, jer nije dokoni bogati eskapist kao George Lucas, očekivao bi se jači i izravniji angažman u pogledu današnjice.
Možda sve navedeno i ne bi bio takav problem da je “Lincoln” drukčije postavljen film. Naime, radi se o dva i pol sata dugoj dramskoj priči u kojoj zapravo nema drame; sve je u dugim verbalnim traktatima o usvajanju 13. amandmana i politici, oskarovskim monolozima i snimanju fenomenalnog Daniela Daya-Lewisa (nema trunke preglumljavanja i prenemaganja, za razliku od Sally Field i Tommyja Leeja Jonesa) iz profila kako bi sličnost sa stvarnim predsjednikom bila što veća. Upravo je u ikonografiji i ponekom poveznom art-kadru koji plastičnije opisuje Lincolnova stanja duha u situaciji u kojoj se nalazi najveća vrijednost Spielbergova vizualnog rukopisa, ali to je malo da bi filmofili nezainteresirani za politiku mogli uživati, dok će običnu publiku marketing uvjeriti da je baš to ono što žele gledati da bi se osjećali pametnije i uzvišenije.
Ocjena: 3/5
