Vlastita (u mnogome neobična) životna sudbina trajna je inspiracija Bekima Sejranovića (Brčko, 1972.). Nije, nasreću, posrijedi običan egocentrik kojemu pisanje služi kao psihoterapija. Možda, zapravo, i služi, ali za čitatelja je to posve irelevantno. Čitatelju su njegovi romaneskno-autobiografski zapisi jednostavno – dobro štivo! Takva je bila vrhunska proza “Nigdje, niotkuda” koja je prije dvije godine osvojila uglednu regionalnu nagradu “Meša Selimović”, a takav je i novi Sejranovićev roman “Ljepši kraj” (Profil, ur. Roman Simić Bodrožić i Lidija Kusovac).
Poetičnog i privlačnog naslova, jednako lijepe naslovnice s magičnim plavičasto-bijelim snježnim krajolikom, čovjekom i psom, to izdanje neskriveno najavljuje vrijednosti i ljepotu svoga unutarnjeg sadržaja. A priča se nastavlja tamo gdje je otprilike stala u prethodnome djelu: protagonist/pripovjedač, koji nas je već bio upoznao sa svojim djetinjstvom i mladošću provedenima u trokutu neuobičajenih geografskih širina: od Bosne i Hrvatske do Norveške, u novome romanu opet svodi račune, sad o svojim zrelijim godinama, traga za životnim uporištem, bori se s valovima optimizma i pesimizma što ga naizmjence zapljuskuju, pokušava poreći onu opterećujuću spoznaju koju formulira u rečenici “ni život ni smrt mi pretjerano ne odgovaraju”.
Knjiga je to o životu i o pisanju, o neraskidivu prepletanju fikcije i zbilje, o čvrstu spoju u kojem nerijetko “priča preuzima kontrolu nad stvarnošću”. Vrativši se iz Osla, nakon tužnoga kraha/kraja još jedne ljubavne veze, na djedov “ranč”, zabito i zapušteno imanje u ipak neobjašnjivo lijepoj bosanskoj provinciji, junak/pripovjedač odlučuje se rekonstruirati nam tu norvešku epizodu (prepunu slikovitih likova: od njegove voljene Catherine, sredovječne žene s odraslom kćeri iz propaloga braka s Makedoncem koji ju je ostavio zbog svoje homoseksualne veze, do pripovjedačevih norveških prijatelj(ic)a, pomalo čudaka i luzera kakav je i sam, s kojima se nauživao i alkohola i droge i seksa).
Usporedo, zapisujući sjećanja s prednje strane bilježnice, a dnevnik svoje sadašnjosti s njezina kraja, pripovjedač vodi drugi narativni odvojak romana kroz koji prohode bosanski “oriđinali”: junakov daljnji rođak koji ga želi oženiti za svoju sestru koja pak želi pobjeći u inozemstvo od drugoga brata i oca koji su se priklonili vehabijama. Pravi razlog Almine želje da se, makar lažnim brakom, dokopa Norveške, naravno, posve je druge prirode...
Priča će, uključujući i dirljive epizode sa psićem koji djelotvorno pomaže učvršćivanju poljuljanoga intimnog života junaka završiti onako kako joj naslov kazuje: ljepšim krajem! Sejranović je još jednom ispisao pregršt dojmljivih stranica, duboko misaonih i neodoljivo emotivnih, knjigu suptilnu u oštroumnim, preciznim, a opet prisnim i pomalo bolno melankoličnim zapažanjima o unutarnjim svjetovima svoga junaka, knjigu podjednako snažnu u vrsnom građenju ugođaja u kojem žive (ne)obični marginalci s balkanskih i nordijskih prostora. Ne samo na kraju: ova je knjiga lijepa od korica do korica!
