Nastavlja se uzbudljiva Trilogija bijelog grada. Nakon što smo i u hrvatskim kinima mogli gledati “Šutnju bijelog grada”, ekranizaciju prvog dijela tog sada već planetarno poznatog ciklusa krimića, pred ljubitelje (ne dobrih, nego odličnih) trilera stigao je drugi dio, roman “Rituali vode” (Fraktura, urednik Roman Simić, prijevod Silvana Roglić, 149 kuna).
Bijeli grad je baskijski grad Vitorija, rodni grad cijenjene španjolske književnice Eve Garcíe Sáenz de Urturi, koja priču u ovom romanu nastavlja tamo gdje je u prvom stala, no sve je napisano s dovoljno osvrta unazad, tako da se “Rituali vode” mogu čitati bez predznanja i nevezano za prvi dio priče. A ono što povezuje obje uzbudljive potrage za serijskim ubojicama dvije su glavne odrednice djela ove autorice. U prvom redu to je njezin glavni junak – policijski inspektor kojeg sada već cijeli svijet prepoznaje pod nadimkom Kraken, te uzbudljivo mjesto radnje – Vitorija i okolica grada.
Eva García Sáenz de Urturi i ovdje nizanjem krvoločnih i ritualnih ubojstava te potrage za ubojicom, koja poprima frenetičan tempo i kroz koju se prelamaju djelići Krakenove mladosti, jer prva je žrtva njegova prva, pubertetska ljubav, zapravo slavi svoj grad i njegovu povijest. Tako i ovaj novi roman donosi zanimljivu povijesnu priču u kojoj se isprepliću mitovi drevnih stanovnika Baskije i Kantabrije.
Ali baš kao u lošim reklamama, ni to nije sve, jer sve nabrojeno autorica koristi kao vješto osmišljen i napisan paravan za priču o roditeljstvu. Ona pred čitatelje dovodi roditelje iz pakla, ali i one koji su apsolutno nenamjerno, smrću u mladoj dobi, obilježili život svoje djece. No tu su i oni koji su im apsolutna suprotnost, roditelji koji će sve učiniti za svoju djecu, ali i ljudi kojima je dijete toliko važno da spremno prelaze preko dileme jesu li biološki roditelji tog djeteta.
Poruka je jasna: na ovome svijetu žive izuzetni ljudi, ali je njihova dobrota skrivena u ravnodušnosti svakodnevice i mnogim nesrećama koje proizlaze iz djela onih koji su im sušta suprotnost.
