Kako bi ovogodišnje jubilarne 70. Dubrovačke ljetne igre imale onu neku posebnu slavljeničku auru u subotu će se na njima premijerno izvesti nova kazališna verzija jednog od kanonskih književnih djela koje je svojim prijašnjim uprizorenjima naprosto uraslo u povijest Igara, povijest Lovrijenca. A da su njegova svevremenska dramska vrijednost i kameno mjesto izvođenja postali jedno tkivo najupečatljivije je riječima dočarala intendantica Igara Dora Ruždjak Podolski kada je nedavno, najavljujući program, to djelo i redatelja ovogodišnje kazališne izvedbe predstavila ovim riječima: “Mitski autor - Shakespeare, mitsko djelo - “Hamlet”, mitsko mjesto - dubrovačka tvrđava Lovrijenac i mitski redatelj - Paolo Magelli.”
Od ovakve najave čovjeka prođu srsi, uzbuđenja i iščekivanja. I dok će naslovnu ulogu, po prvi put u Dubrovniku, zaigrati jedan rođeni Dubrovčanin - Frano Mašković, Magelli je u ulozi Hamletove majke, kraljice Gertrude, “vidio” - Ninu Violić, a u članici glumačke družine koja će u scenskoj “Mišolovci” također prispodobiti kraljicu - Hrvojku Begović. Nini je ovo već drugi “Hamlet”, Hrvojki prvi. Počinjući razgovor o tome kako se ovih dana, pred samu premijeru, završno filigranski brusi glumačka izvedba, obje upitasmo stvaraju li ta jubilarna brojka Igara i sve to “mitsko” oko “Hamleta” neki pritajeni pritisak.
HRVOJKA: Ne volim, izbjegavam mistifikacije, glorifikacije bilo čega. Da, radi se o Dubrovačkim ljetnim igrama. Da, to je Lovrijenac, “Hamlet”, Paolo. To nosi sa sobom i povijest, i tradiciju, i moguće je da stvara određeni pritisak, ali glupo je ako te taj pritisak sprečava da budeš slobodan i kreativan. U tom smislu, ne treba se sputavati. Radije gledam na to kao na pogonsko gorivo nego kao na teret. A i volim mitove i tradiciju.
NINA: Ja sam jako sretna i ponosna da, tako, bez pritiska sudjelujem u jednom mitskom projektu.
Nina, vi ste prije pet godina već igrali u “Hamletu” kojeg je u ZeKaeM-u režirao Oliver Frljić. Kako je to ponovno igrati predstavu koju i redateljski i glumački na neki način već imate “upisanu” u sebi, a sad s drugim redateljem stvarate posve novi “zapis”? I, kada je redateljski pristup u pitanju, koje razlike uočavate između Frljića i Magellija, kakav je bio Frljićev “Hamlet”, a kakav će biti ovaj Magellijev?
NINA: Kada jednom odigraš neku ulogu, onda je nekako u sebi zaista uvijek imaš “upisanu”. A “Hamlet” je specifično djelo, ogroman izazov i za svakog redatelja jer od njega očekuje intimni pristup, osobni stav o pojedincu i društvu u kojem se nalazi. Oliver i Paolo su, na svu sreću, odlični, veliki redatelji tako da je i s jednim i s drugim čitanje “Hamleta” drugačije. Obojica su se intimno pozabavila “Hamletom” jer bi bilo glupo i banalno raditi ga samo na način da se puko ispriča ta priča. Oliver se u svom “Hamletu” bavio svojim intimnim pitanjem - je li pobuna uopće potrebna, je li ona uključena u sustav. On se bavio Hamletom koji se pobunio samo zato što je kompletna urota dvora, političkog sustava, usmjerena na to da se Hamlet pobuni kako bi se našao krivac i kako bi se krivac kaznio, ne bi li se ponovno učvrstila vlast. Oliverovo pitanje bilo je - je li njegov politički trud u kazalištu imao ikakva smisla, je li on preko svojih političkih pobuna zapravo učvrstio sustav, nešto učinio ili nije. Kod Paola se bavimo drugim pitanjem - što bi čovjek, intelektualac, pametan, koji apsolutno sve razumije, vidi kako se stvari odvijaju i jasno mu je što se događa - trebao učiniti. To je čovjek koji ima sve, a ne napravi apsolutno ništa, kao ni svi mi.
Obje ste već i prije radile s Magellijem, no što kada od njega stigne poziv za “Hamleta”?
HRVOJKA: Bilo mi je jako drago što me Paolo zvao jer sam ga prvi put upoznala dok smo radili predstavu “Noćni život”. A on je jedan od redatelja, što sam mu i rekla, čije sam predstave gledala još u srednjoj školi i u koje sam se u istom trenu zaljubila. I kada sam prvi put radila s njim htjela sam vidjeti što od tog čovjeka mogu naučiti. Tada smo se on i ja lijepo povezali tako da me na neki način i nije iznenadio njegov poziv za “Hamleta”. Paolo je strahovito inteligentan, maštovit redatelj koji zna što hoće, voli glumce i voli iz nas glumaca izvlačiti svašta, pa je to onda glumački gušt za raditi. Odgojio je generacije glumaca u Hrvatskoj. Od mnogih sam čula kako je upravo Paolo bio taj koji je napravio najveći utjecaj na njihovo glumačko sazrijevanje. Njegov “trag” u hrvatskom kazalištu je ogroman, tim više što je sudjelovao u pokretanju ZeKaeM-a, kazališta koje je bilo jedno od prvih progresivnijih kazališta u nas, a takvo je ostalo i do danas.
Koliko vama, Hrvojka, znači to da ste dio ansambla ZeKaeM-a?
HRVOJKA: Puno. ZeKaeM volim, u njega sam došla 2012. i tamo naprosto postojim. Bili su tamo i Nina, i Jadranka Đokić, i Ksenija Marinković, i Krešo Mikić, i Goran Bogdan. Sve su to moji dragi kolege i prijatelji za koje mi je žao da su otišli, što naravno potpuno razumijem. No, ZeKaeM je moje prirodno okruženje. Imala sam dosta sreće jer sam tamo radila zanimljive, malo pomaknute predstave.
Nina, u Frljićevu “Hamletu” igrali ste obje ključne ženske uloge, i Gertrudu i Ofeliju, a sad ćete u Magellijevoj režiji biti Gertruda. U čemu će se ova Magellijeva, dubrovačka Gertruda razlikovati od one Frljićeve, ZeKaeM-ovske?
NINA: Ono što me inspirira to su dva potpuno različita pristupa i čitanja. Kao da igram dvije posve različite uloge. Gertrude nema puno u “Hamletu”, no i jedan i drugi redatelj bili su svjesni da Gertruda jako određuje Hamleta, ne u edipovskom već u majčinskom smislu, u smislu poimanja žene. Oliver je ideju žene stavio u jednu osobu i omugućio mi da u jednoj osobi budem naivno, čistodušno janje i zvijer premazana svim mastima. Kod Paola se bavimo nečim sasvim drugim, a to je ta majka koja bezuvjetno voli svog sina, tolerira mu sve, uvijek stoji iza njega što god učinio, ubožava ga bez ikakvog odmaka. Takve majke ne dopuste sinovima da odrastu, ne dozvoljavaju im da sazriju i postanu muškarci. To su te posesivne majke koje te ubiju ljubavlju. I jedno i drugo mi je legitimno. Kod Olivera je Gertruda najviše, iznad svega, voljela moć. A kod Paola Gertruda najviše, iznad svega, voli svog sina.
Hrvojka, vi ćete u sceni “Mišolovke”, kao članica glumačke družine, također odigrati lik Gertrude. Kako su to ovaj put zamislili Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština?
HRVOJKA: Ja ću se baviti time da pronađem malo Nine u sebi. A “Mišolovka”, kao scena glumačke družine u komadu, jest važna, no nije naša jedina scena. U “Hamletu” su dvije scene napisane za glumačku družinu, a Paolo i Željka su izmaštali još materijala. Uvode nas sve zajedno, ali i pojedinačno, kao ljude, narod, slučajne promatrače, svjedoke, kao sudionike upletene ili neupletene u razne situacije, kao istinita ili lažna sjećanja na neke moguće događaje u životima protagonista.
Koliko vas dvije razgovarate o svojim likovima, koliko ih zajednički kreirate ili je sve ipak prepušteno i vođeno Magellijevim zamislima?
HRVOJKA: Nikada nije sve prepušteno samo redatelju, niti je Paolo takav redatelj. Štoviše, on voli, traži od nas, i s tom ljubavlju koju ima prema glumcima, izvlači iz nas da i mi sami doprinosimo u procesu rada. Ninu volim i kao glumicu i privatno, vjerujem njenim instinktima i procjenama, tako da mi je rad s njom kao mali poklon na kraju sezone.
NINA: Jako volim Hrvojku. Ona mi je jako inspirativna. A Paolo uvijek radi tako da glumcima pusti da improviziraju, ponude materijal, pa ako mu se to sviđa onda on to dublje razradi i nađe tome još veće uporište u predstavi, a ako mu se ne sviđa onda se mršti i grebe po glavi, tako da su obje solucije zajamčena zabava. Meni se takav rad sviđa, jer sam odavno prestala vjerovati da su baš moje ideje najbolje za predstavu, tako da jako rado prihvaćam tuđe prijedloge ako imaju smisla.
Magelli nedavno reče da kod Shakespearea voli upravo to što je u “Hamletu” istaknuo koliko su svi likovi ranjivi. Dok ulazite u tekst i likove osjetite li i vi to?
HRVOJKA: O tome nisam razmišljala, no zanimljivo mi je kada spominjete riječ ranjivost jer primjećujem kod sebe i ljudi oko sebe da se bez veze bojimo ranjivosti i njena pokazivanja, a to je zapravo predivno. Meni nedostaje to - dopustiti si da budemo ranjivi. Ako Paolo ide za tim, to je genijalno. Uh, pod pritiskom smo da damo najbolje od sebe. Pritisak tog perfekcionizma mi je iritantan.
Magelli je također kazao da je majčino mlijeko ono što određuje sudbinu čovjeka, a da Hamlet “nije sisao mlijeko baš od normalne osobe, jer mu je majka, onako drago, luda”. Kako vam zvuči ova teza?
NINA: Ono o čemu smo najprije pričali, već na prvoj probi, jest to da želimo vidjeti, dokučiti i pokazati da to Hamletovo ludilo nije palo s neba. I time smo se dosta bavili. Nekako sve više vidim da kroz tu Shakespeareovu logoreju izlazi to da racionalizacija i mir ponekad djeluju puno luđe nego pokazivanje i glumljenje ludila.
Vi pak, Nina, prije pet godina rekoste da su Hamletovi problemi tinejdžerske prirode, da je Hamlet za vas uvijek bio kenjkavi, egzaltirani, razmaženi i pametni klinac, kojeg kao Ofelija ništa ne razumijete, a kao Gertruda biste ga najradije izdevetali. Dodali ste da u njemu prepoznajete muškarce svoje generacije. Ostajete li i dalje pri svom prijašnjem dojmu o Hamletu ili...?
NINA: Apsolutno to i dalje mislim. Hamlet nije odrastao. Hamlet znači - biti u pubertetu, biti nezreo. Fantastično mi je da Frano s 40 godina igra takvu osobu jer znamo da razmaženost i nezrelost nemaju veze s godinama. I to je simptomatično za moju generaciju, generaciju koja danas vlada zemaljskom kuglom. To je razmažena i nezrela generacija.
Magelli je nedavno priznao da se čak i bojao postavljati “Hamleta” i zato ga je tek sad pristao prvi put režirati. Izgleda da sad ide s vrlo jasnom idejom što želi napraviti s tim djelom koje je prepuno političkih igara, korupcije, prisluškivanja, špijuniranja, intriga, zavjera, izdaja, osveta, podlosti, tankih granica između ludila i normalnosti... Koliko vi u tom Shakespeareovu tekstu nalazite - sadašnjosti?
NINA: Upravo ste nabrojili sve riječi koje, nažalost, obilježavaju današnju političku stvarnost i zato se valjda “Hamlet” i igra. I zato je valjda taj Shakespeare besmrtan. A može li to što u “Hamletu” vidimo vlastitu stvarnost nekoga navesti na neku promjenu? Ne vjerujem da ono što mi u kazalištu radimo može nekoga promijeniti. Mi možemo ukazati, mijenjati sebe, možda potaknuti ljude na neka razmišljanja ili na kreativnost. I to je već jako puno.
HRVOJKA: Shakespeare je uvijek aktualan zato što je obuhvatio univerzalnost ljudskog duha, stanja i međuljudskih odnosa. A pitanje normalnosti i ludila mi je trenutačno toliko uzbudljivo, kad oko sebe gledam hrpetine “moralnih vertikala” koje si uzimaju za pravo određivati što je normalno, a što ludo. U tom smislu, ovo je propitivanje vrlo aktualno i stvarno. Paolo je neki dan rekao, za scenu između Frane i mene - je li ona koja je luda, zapravo normalna, a ti koji si kao normalan, zapravo si lud. A što to zapravo znači? Vjerujem da smo svi zapravo malo ludi, ali da, ako to ne želimo priznati i ako si ne želimo dopustiti da stvarno i budemo ludi, stvaramo plodno tlo za frustracije i sitne ljudske diktature.
Gledajući svijet, zemlju i društvo u kojem živimo, što za vas danas znači - biti ili ne biti?
NINA: Biti ili ne biti, danas je pitanje - pristati na sustav ili ne pristati. Svi mi koji se javno pojavljujemo i prisutni smo u javnosti na ovaj ili onaj način, pristali smo na sustav. To što ponekad ne mogu izdržati nepravdu pa se bunim, nisam sigurna da ima nekog šireg smisla, osim da tako operem svoju savjet. Dio sam sustava jer nisam znala drugačije.
HRVOJKA: To je za mene pitanje pristajanja ili nepristajanja, pitanje aktivnosti ili pasivnosti, djelovanja ili rezignacije. Pitanje koje si u različitim kontekstima postavljam svaki dan. Pitanje što je, koje je moje područje djelovanja, koje su bitke koje biram i na koji način da se u tim bitkama borim.
Frano Mašković je prvi Dubrovčanin ikada koji na Dubrovačkim ljetnim igrama glumi Hamleta, i glumi ga u svojoj 42. godini, koliko je godina imao i glumac koji je Hamleta igrao kada ga je postavljao sam Shakespeare. Iako se bilo uvriježilo da taj lik igraju mlađi glumci, koliko smatrate važnim da takvu složenu i čuvenu mitsku ulogu igra jedan glumački i ljudski već zreo glumac? I osjetite li vi sad uopće tu razliku?
HRVOJKA: Ne znam koliko Hamlet zapravo ima godina i koliko bi trebao imati godina. On nosi svoj problem sa sobom, pritom može imati 16 ili 60 godina. U tom smislu godine nisu presudne za problem ili za osjećaj koji neko lice na sceni nosi, ali mu daju kontekst. Hamleta sam kroz ovaj proces počela doživljavati kao utjelovljenje neodlučnosti, nedjelovanja, momka koji previše intelektualizira, a premalo realizira. Činjenica da ga glumi Frano u svojoj 42. godini govori o toj generaciji koja bi mogla biti u naponu snage, a u kojoj nedjelovanje, pasivnost i samosažaljenje pobjeđuju. A govori i o muškarcima koje, usprkos godinama, i dalje određuje odnos s majkom. Drago mi je za Franu da je dobio tu veliku ulogu, i to u trenutku kad je već mislio da mu je vrijeme za Hamleta prošlo. Frano mi je predivan i blizak prijatelj i kolega s kojim obožavam raditi na sceni.
Nina, Magelli neki dan reče da vi kao Gertruda i Frano kao Hamlet nekako sličite i u predstavi, te da se između vas dvoje ovih dana na svakoj probi događa direktnost, a ne indirektnost glume. Doživljavate li i vi to?
NINA: Nije to ništa slučajno. Magelli je jako dobro znao kada je birao kraljicu i Hamleta, s obzirom da mu je taj odnos nukleus Hamletova problema, da bira glumce koji imaju neko zajedničko iskustvo. A Frano i ja smo puno radili skupa i u ZeKaeM-u smo zajedno sazrijevali kao glumci - preko Buljanove “Garaže”, zatim je u “Idiotu” Frano igrao kneza Miškina, a ja Nastasju Filipovnu, a kod Magellija smo i u “Zagrebačkom pentagramu” igrali onaj ludi Karakašev zaljubljeni par - tako da je Paolo znao da bira glumce kod kojih indirektnost glume nije moguća.
ocvala jugo-drolja violić, ihihi