Nije lako ženama na domaćoj glazbenoj sceni. Pritom mislim na zahtjevnije autorice koje imaju i komercijalni potencijal, samo kad bi širu publiku zanimalo nešto sofisticiranije od cajki. Upravo taj problem s težim pozicioniranjem inteligentnih i sposobnih žena na domaćoj sceni čini nas sasvim suprotnim događanjima u inozemnom pop-svijetu gdje nove pjevačice – poput indie dueta Lucius koje su vokalno pratile Rogera Watersa u Areni Zagreb – čine uspješan dio nove britanske scene.
Autorska ženska scena
Nova domaća ženska autorska scena daleko je bogatija nego što to najšira publika zna. Od albuma Lovely Quinces (Dunje Ercegović) i Irene Žilić nadalje, smjestila se garnitura jakih autorica koje nikako da dođu u prvi plan zanimanja najšire publike, ako to uopće i žele. No, ono što je u svijetu generator rasta nove scene kod nas prolazi sramežljivo, kao dio stalne ženske borbe za svoj glas, od Sabora nadalje. Dva odlična nova albuma teško da će promijeniti situaciju, premda to itekako zaslužuju. Maja Posavec riskantno je otišla iz Detoura u vrijeme najvećih uspjeha, no njezin prvi album “Kada ne bih imala strah” sadrži pjesme snimane od 2011. do danas. Što govori da se ne radi o ishitrenom potezu nego o dugotrajnoj odluci koja pokriće ima u istaknutoj rečenici na zadnjoj strani omotnice CD-a, da je svu glazbu i tekstove, izuzev jedne pjesme Enesa Kiševića, napisala – sama.
Okružena producentima Višeslavom Labošem i Tomislavom Šuškom koji su odsvirali i dobar dio instrumenata, Surkom, Karlom Hubakom i sa još nekoliko glazbenica/ka, kao koautorica aranžmana i izvanserijska pjevačica, Maja Posavec predstavila se i kao iznenađujuće jaka autorica. “Kada ne bih imala strah” u 12 pjesama pokazuje osobni, artikulirani kantautorski svijet, poetski nadahnut i glazbeno smješten od primamljivog indie-popa, sjajne instrumentalizacije i nadahnutih vokala do intimističkih pjesama drugog dijela albuma koji već sada konkurira za naslov pop-albuma godine.
Sniman u duljem razdoblju, u profesionalnim studijima, privatnim stanovima i okrugloj dvorani SC-a, “Kada ne bih imala strah” iznenađujuće je jak debi pjevačice koja je u samostalnu karijeru očito krenula spremnija od publike. Ponovimo, na svim razinama, od tekstova i glazbe do zanimljivih aranžmana i nadahnute instrumentalizacije, “Kada ne bih imala strah” ne samo da ne pokazuje strah, nego inventivnom glazbom govori o hrabrosti Maje Posavec da na domaćem tržištu krene s tako sofisticiranim proizvodom.
Nina Romić četvrtim albumom “Sloboda” nakon stanke od četiri godine nastavlja niz vrijednih albuma od kojih su “Daljine” općepriznati klasik. No, kad sam pregledavao unatrag pronašao sam da su mi i njezini albumi “Ptice” i “Stablo” svake godine izdavanja ulazile na popis 10 najboljih domaćih albuma. Pa kako to da uza stalnu podršku kritike i stalni rad Nine Romić na klupskom programu “Začarana Močvara” široka publika još ne zna za jednu od ponajboljih domaćih kantautorica?
Nadahnute pjesme
Materijal na “Slobodi” okvirno bi se mogao podijeliti u dva dijela; žustrije bendovski odsvirane pjesme i atmosferične teme. Cijelu operaciju nastajanja albuma nadgledao je producent i snimatelj Marijan Jelenić iz grupe Nola, a upravo je on s iskustvom 25-godišnjeg rada Nole sa ženskim vokalom Gabi Galant bio primjeren izbor. Od uvodne ambijentalne “Šume” koja neofolk spaja s eteričnim vokalom, kao i “Tinte” gdje, podloženo sintesajzerima, pjevanje Nine Romić postaje melodijski šire i na tragu Anje Rupel iz Videosexa, tu je i predivna “Sad kad je gotovo” pa, najkraće rečeno, “Slobodu” krase nadahnute pjesme, uvjerljivo pjevanje i strastvena svirka sastava.
Drukčiji dio su bendovske “Ti si a nisi” gdje glas Nine Romić, kao i u “Slobodi”, vuče prema Ivanki Mazurkijević i Stampedu, jazzy “Ništa u meni” koja bi mogla ući i na repertoar Zdenke Kovačiček, a robusna “Čime se hraniš” ugođajem alter-rocka ritam sekcije spojene s klavirima, mogla bi se naći i na repertoaru grupe Chui. “Oblaci” s reggae ritmom i puhačima nastavlja terenom koji su otvorili Srđan Sacher i Darko Rundek s Haustorom, a pridružuje joj se i kabaretska “Crno”.
Kako sve skupa zvuči uživo provjerili smo 24 svibnja na koncertu u Tvornici, kao što je i Maja Posavec svoj album uživo predstavila tjedan prije u klubu Sax. Upravo to govori da nemamo posla s medijski izmišljenim zvijezdama, nego s autoricama koje to što rade bez pardona i zadrške mogu izvesti uživo bilo kojom prilikom. Kako kod nas, tako i vani, jer ni po čemu ne zaostaju za ponajboljom inozemnom konkurencijom.
