Kada sjedite na kavi sa Stankom Abadžićem, negdje na zagrebačkoj špici, razgovor se, hoćeš-nećeš, dotakne i silnih turista koji šeću gradom s fotoaparatom ispred lica. Što ti ljudi uopće vide od našeg grada ako ga vide samo kroz objektiv nekog skupog fotoaparata? Što nose sa sobom kao uspomene? Stanko će u zezanciji reći: “Bjesomučan zvuk okidanja digitalnog fotoaparata”. I bit će u pravu.
Danas kao da su svi majstori fotografije, i to s mobitelom ili tabletom u ruci. Snimaju tisuće i tisuće slika koje, prije ili kasnije, završe u virtualnoj kanti za smeće. Priznati treba da iz tog obilja iskrsne i pokoji zanimljivi kadar, ali miljama je to daleko od bilo kakvog smisla, a kamoli umjetnosti. Baš zbog toga prava fotografija, ona u kojoj se vidi zanatstvo, ideja, smisao, ona koja nije uhvaćena slučajno i iz koje emocije “skaču” na promatrača rjeđa je nego li ikada prije. A upravo sjajne fotografije sa smislom naći ćete u novoj monografiji ovog proslavljenog fotografa, majstora crno-bijelih fotografija, koji je svojoj zbirci objektivom “opjevanih” gradova sada dodao i Odessu. U “Odessi” (Kadar 36, 250 kuna), koju je posvetio sinu Srđanu, Stanko Abadžić poručuje: “Nemam poruku, ne propitujem ništa, samo fotografiram.” Pri tome oduševljava svakim kadrom, koji progovara njegovim prepoznatljivim rukopisom; mnogo je tu nekih zaboravljenih vremena, nostalgije, sjena, morskih mijena, ali i zaigrane djece kojima pripada budućnost toga grada. Odessa je luka, vojna luka i stoga i naslovnicu krasi mornar u zagrljaju djevojke. Očito slučajno uhvaćen kadar govori kako i u slučajnosti postoji promišljanje, ali je ono utemeljeno na godinama brušenom stilu i autorstvu.
