Dva svijeta: onaj bogatih vlasnika i vladara i oštro suprotstavljeni svijet radnika koji žive u bijedi; dva vremena: dvadesete godine 20. stoljeća i zamišljeni svijet 21. stoljeća, razum i snaga, ruke i mozak... to su dvojnosti u koje je Thea von Harbou smjestila svoj antologijski znanstvenofantastični roman “Metropolis”, djelo koje je svijet upoznao putem istoimenog (nijemog) filma Fritza Langa.
Tu istu priču oživio je Balet HNK Zagreb, predvođen gostom, češkim plesačem i koreografom Jiříjem Bubeníčekom, kojem je ovo prvi balet u Hrvatskoj, a koji je “Metropolis” koreografirao, dramatizirao i režirao.
Stvorio je tako novi hit zagrebačkog Baleta, dojmljiv u plesnom izričaju, ali i raskošnoj vizualizaciji u kojoj se doslovno pazilo na svaki pa i najmanji detalj, što će u kazalište zasigurno privući i one kojima balet nije prvi na top-listi najdražih umjetnosti. Bubeníčekovo djelo ravnatelj Baleta HNK Zagreb Leonard Jakovina naziva “totalnim plesnim kazalištem”, i to je možda i najbolji mogući opis, jer “Metropolis” se opire svrstavanju u ladice.
Njegov je koreografski izričaj tek okvirno podijeljen na moderni balet i neoklasiku s kojima je autor izgradio dva suprotstavljena svijeta, ali zapravo je najdojmljiviji plesni način na koji likovi prelaze granice tih svjetova.
Mnogo je tu dijelova u kojima su tijela plesača položena na pod, upravo tako je atraktivno i neočekivano Bubeníček koreografirao i dva posebno nježna i uzbudljiva ljubavna dueta, dok je ulazak radnika u podzemne tvornice direktna posveta Langu, a dance macabre kao stilizirani čarlston balet jasno veže uz vrijeme belle epoque, doba u kojem su nastali i roman i film.
No, Bubeníček kako s plesnim koracima podjednako vješto barata i glazbom, pa se ovaj balet pleše na matricu u kojoj se sjajno isprepliću elektronička glazba, Ravel, Berg, Cage, Bach, Brian Eno...
Za raskošnu vizualnu sliku baleta podjednako je zaslužan i Otto Bubeníček (autorov stalni suradnik, brat blizanac, također i bivši plesač), ovdje scenograf i autor videoprojekcija, ali i kostimografkinja Nadina Cojocaru koja je dva svijeta stvorila uz veliku pomoć Martine Gajšak koja je izradila oglavlja koje nose balerine u ulogama bezbrižnih bogatašica. Posebno uzbudljiv doprinos cjelokupnoj slici baletnog Metropolisa dali su Deni Šestić čije svjetlo ovdje stvara i atmosferu i bezbroj novih “bića” koja plešu scenom, te Miljenko Sekulić koji je stvorio robota, tj. u lik robotice “odjenuo” balerinu.
Ovu zahtjevnu baletnu priču besprijekorno je otplesao Balet HNK Zagreb, uz sedamnaestoro djece, polaznika Škole za klasični balet.Sve ih predvodi Tomislav Petranović, u ulozi vladara Metropolisa, čvrst i precizan u svakom koraku, dojmljiv u svakoj emociji. Takuya Sumitomo kao izumitelj i Guilherme Gameiro Alves kao mršavi čovjek imaju nove uloge u kojima do punog izraza dolaze sve njihove velike plesačke sposobnosti, baš kao što je Natalia Kosovac, nakon Ane Karenjine i barunice Castelli otplesala još jednu dojmljivu heroinu.
Posebno zahtjevna bila je uloga Ive Vitić Gameiro, uloga robota. Djelom zarobljena u odijelu i pokretima robota, a dijelom rasplesana kao zla, robotska verzija glavne junakinje, upravo je ona u središtu plesne slike poziva na pobunu radnika, koja je nesumnjivo baletni vrhunac predstave.
I kao što to u svakom velikom baletnom ansamblu mora biti: nova predstava stvorila je i novu baletnu zvijezdu. U “Metropolisu” je to Kornel Palinko, koji je ulogu naivnog mladića koji kroz ljubav postaje iskupitelj, onaj koji srcem spaja ruke i razum, otplesao tjelesno moćno, ali i besprijekorno poštujući sve nijanse zadanog karaktera.
Zanimljivo! Iako, moram ispraviti autoricu teksta; Metropolis nikako nije antologijski SF roman. Dapače, da Fritz Lang nije snimio antologijsko filmsko remek djelo po scenariju iste autorice, inače i Langove supruge, roman bi najvjerojatnije danas o(p)stao kao još opskurnije djelo žanra.. Ne vjerujem da bi ikome u HNK-u palo napamet uprizoriti balet bez vizualnih i narativnih citata iz samog filma a sumnjam da se itko od njih upuštao u čitanje samog romana Thee von Harbou