Violinist Stefan Milenković i lutnjist i gitarist Edin Karamazov negdje pri kraju svoje intenzivne i naporne turneje na kojoj sviraju neobičnu kombinaciju skladatelja u rasponu od Bartoka, preko Shankara i Piazzolle, do Rileyja pohodili su i Dubrovačke ljetne igre.
Traganje za drukčijim
Pretopla noć u Kneževu dvoru bila je prepuna publike do te mjere da se onim velikim stubama kojima se penje na prvi kat uopće nije moglo prolaziti. Milenković je, očito, cijenjen gost u Dubrovniku u kojem je još kao maloljetnik osvojio Orlanda, a Karamazov je također ime koje privlači publiku.
Iako su se upoznali tek lani i ove godine, baš u Vukovaru snimili svoj prvi nosač zvuka koji još nije lansiran na tržište, glazbenici različitih karaktera svoj su svojevrsni glazbeni eksperiment opravdali traganjem za drukčijom glazbom, za njenim etnokorijenima bez civilizacijskih granica i strogih klasičnih ograničenja. Doduše, premda je koncert odrađen bez stanke, s puno pomalo performerskih najava na hrvatskom i engleskom jeziku, nekako su se najjače dojmili baš Rumunjski narodni plesovi velikog majstora Bele Bartoka. Šteta što su odsvirani na početku koncerta iako bi bilo najprirodnije da su odsvirani na kraju kako bi na pravi način pokazali sve mogućnosti ovog glazbenog dvojca u kojem je Karamazov lutnju zamijenio gitarom, ali u kojem Milenković ipak igra dominantnu ulogu virtuoza spremnog na sve tehničke zapreke.
Moguć diskografski uspjeh
U vrijeme kada se glazba bori za nove slušatelje program u kojem se mogu čuti i Pustinjske pjesme važnog suvremenog američkog skladatelja Terryja Rileyja, ali i Piazollin ciklus Povijest tangom te Začarana zora velikog indijskog glazbenika Ravija Shankara, zacijelo su dobra dosjetka koju bi mogao u budućnosti potvrditi i diskografski uspjeh.
