Hrvatska kinematografija već dugo je rastrgana između ambicije da stvori ozbiljan dramaturški film koji će pobrati kakve važne nagrade po svijetu, i nastojanja da prođe dobro na domaćim kinoblagajnama. Baš prošle godine imali smo dva klasična primjera. "Murina" Antonete Alamat Kusijanović osvojio je nagradu Camera d'Or za najbolji debitantski film u Cannesu, no poslije nije uspio trijumfirati na nacionalnom festivalu u Puli kojim je predsjedao oskarovac Pawel Pawlikowski, a nije se probio ni kao hrvatski kandidat za Oscar. Pomalo iznenađujuće, kandidat je bio "Tereza37" Danila Šerbedžije koji se, prema očekivanju, nije uspio naći u širem krugu kandidata za najbolji strani film. Primjer filma koji je imao ambicije postati domaći blockbuster bio je "Po tamburi", ali je čak i "Murina" imala više gledatelja u kinima od filma Stanislava Tomića. Porazno za domaću igranu kinematografiju na koncu je i podatak da je najgledaniji domaći film u kinima lani bio dokumentarac "Ljubav oko svijeta" Anđele i Davora Rostuhara sa 16.674 gledatelja, a većinu gledanosti ostvario je izvan multipleksa.
"Divljaci", akcijska komedija koja će se od danas redovito prikazivati u Cinestar kinima, ima aduta da razbije hrvatsko filmsko prokletstvo u kinima. Režiju potpisuje debitant Dario Lonjak, a okosnica priče prati trojicu prijatelja koji žele otići na finale Svjetskog nogometnog prvenstva Hrvatska – Francuska. Zolja (Alen Liverić), Jasmin (Branko Janković) i Mali (Borko Perić) tumaraju ličkim pustopoljinama dok ne nalete na benzinsku pumpu blizu granice s Bosnom i pljačkaju je kako bi namaknuli novce za Moskvu. No na put im odmah staje lokalni baja koji, uznemiren što neki stranci pljačkaju po njegovu kraju, krene u potjeru za njima. Jurnjava pustom ličkom cestom uskoro se prebacuje u gustu šumu pa ambijent pomalo poprima obrise Hillove "Južnjačke utjehe".
Prvi važan klik u filmu događa se u toj šumi i lepršava akcijska komedija dobiva ozbiljnije note: vrckavost koja do tada dominira ambijentom jednostavno nestane nakon hladnokrvnog ubojstva. Tada postaje jasno da komični elementi, koji do tog trenutka malo preusiljeno dominiraju, neće biti dominantni i glavnu ulogu poprima akcija. A konce radnje preuzima Alen Liverić koji se komotno nakon ovog filma, imajući u vidu i njegovu ulogu u seriji "Nestali", može smatrati hrvatskim Bruceom Willisom. Šutljiv, nabildan i opasan. On kao da publici tog trenutka govori: "O.K., ja sam ubojica, ali dovraga, voljet ćete me jer ubijam veće gadove od sebe." Neki su film prozvali "balkanskim vesternom", i da, ima tu pomalo kaubojskog štiha jer ide se na kartu da se gledatelj identificira s mačo nagonom glavnog lika i oprosti mu tu i tamo pokoje ubojstvo.
Ipak, kulminacija filma odvija se kad ekipa mora prijeći u Bosnu jer već iza sebe ima leš, zapaljeni auto i opljačkanu pumpu te naleti na kamp u kojemu se obučavaju islamisti. Zapravo, većina filma odvija se tu, među islamistima, koji Zolju premlaćuju i drže u kavezu, dok Jasmina, koji je skidanjem gaća "dokazao da je musliman", pošteđuju, ali ga natjeraju da im se pridruži. I tu zapravo počinje pravi dramaturški izazov za redatelja: kako izbalansirati humor i akciju u trenutku kad vrlo lako sve sklizne u banalnost. Vještim manevrima, koristeći pri tome obilje pouzdanih klišeja, Lonjak priču uspijeva održati napetom, a humor docira točno koliko treba da se ne bi razbila dramaturška linija, ali da bi tu i tamo publika malo otkočila živce i prasnula u smijeh. Iako se u početku činilo da su komični elementi suvišni, pa i banalni, prema sredini i kraju filma oni sve više dobivaju značaj jer bi klasična akcija bila previše monolitna i pravolinijska. Osim toga, znajući za osjetljivost cijele regije prema pitanju islamskog ekstremizma, humor je u funkciji relaksiranja. Nije se bez razloga na kraju filma pojavio i Emir Hadžihafizbegović koji na neki način daje blagoslov ovoj osjetljivoj i provokativnoj temi. No kako živimo u vremenu stroge političke korektnosti film bi se lako mogao naći na tapeti onih kojima zezanje s islamistima u Bosni neće baš leći.
"Divljaci" što više odlaze prema zapletu i raspletu, sve su bolji. Završna, 20-minutna akcijska scena odlično je izrežirana i nakon nje više se neće govoriti o tome da samo Kristijan Milić u Hrvatskoj zna režirati pucnjavu. Lonjak je to odradio mudro jer je pucnjavu začinio i mnoštvom minizapleta i sudbina, među kojima je i jedna koja aludira na sudbinu bjelovarske Al-Qa'idine nevjeste Irene Horak.
Glumački, hrvatska je kinematografija ovim filmom definitivno dobila akcijskog glumca Alena Liverića kojega će malo tko žanrovski ambiciozan moći ubuduće preskočiti. Srbijanski glumac Branko Janković koji igra Jasmina imao je najteži zadatak jer je morao balansirati između junaka i bezveznjaka. Treći glavni glumac Borko Perić najmanje se proslavio jer je ponovio ulogu nespretnog zamuckujućeg tipa, praktički prepisan karakter iz "Osmog povjerenika". Osim toga njegov lik u jednom trenutku naprasno nestane. Dejan Aćimović u kompleksnoj ulozi vođe kampa pokazao je snažan karakter koji nije "pojeo" ni Hadžihafizbegović.
Producent filma Jozo Patljak očito se postavio kao neka vrsta američkog producenta u filmu, zahtijevajući bar jednu eksploziju automobila, što bi netko mogao nazvati podilaženjem publici, ali poštenije bi bilo reći – njuhom za biznis. Čovjek koji je pod hipoteku bio stavio vlastitu kuću kako bi dovršio "Osmog povjerenika" želio je ići na sigurno.
"Divljaci" su film kakav bi domaća publika trebala hodočastiti u kina ako znamo da bi se za sličan takav srpski film tražila karta više. Jer film i jest rađen za široku, nepretencioznu publiku koja je gladna domaće akcije, ali koja je dosad često bila prevarena solidnim trejlerima i mršavim cjelinama. Ako su Patljak i Lonjak pronašli recept za hrvatsku publiku, onda ćemo moći govoriti i o žanrovskom širenju hrvatskog filma.
