Dobitnik FIPRESCI-jeve nagrade, Srca Sarajeva za glavnu žensku ulogu
(Ayca Damgaci) i Nagrade za najboljeg novog filmaša (redatelj i
suscenarist Huseyin Karabey) na Tribeci, “Moj Marlon i Brando” opisuje
kako turska glumica nastanjena u Istanbulu pokušava stupiti u kontakt s
kurdskim glumcem kojeg je prije nekoliko mjeseci upoznala na snimanju
nekog filma.
Ondje su se zaljubili i stupili u ljubavnu vezu, ali sada ih razdvajaju
granice i politika. On se nalazi u Iraku koji je upravo vojno napao SAD.
Snažan dodir dokumentarizma očitovan u promatračko-činjeničnom, donekle
etnografskom bilježenju života na ulici – siromaški, izlizani dijelovi
Istanbula, prašinom prekriven Irak – a time i situacije u nekim
dijelovima i društvenim slojevima tih zemalja, najdojmljiviji su
dijelovi prvog igranog filma dotadašnjeg dokumentarista Karabeya.
Svojevrstan okus amaterizma nesumnjivo donosi određenu dozu šarma, no
isto tako ne dopušta da se film razvije u nešto više od simpatičnog,
skromnog djelca. Glavni štos je da je riječ o istinitoj priči u kojoj
dvoje glavnih glumaca glume sebe i početak svoje romanse.
No, to možemo znati samo posredstvom izvanfilmskog iskustva, a
gledajući film bez takvoga predznanja, ne dobivamo više od umjereno
zanimljive, radnjom, sadržajem i razradom razmjerno siromašne drame.
KINOPREMIJERA
Moj Marlon i Brando: Glavni glumci u priči koja im se stvarno dogodila
