Slavni britanski pisac pakistanskog podrijetla Hanif Kureishi, možda i najpoznatiji po romanu “Buddha iz predgrađa”, prije tri godine objavio je i roman “Posljednja riječ” koji je u prijevodu Borivoja Radakovića objavio zagrebački VBZ uoči ljetne čitalačke sezone. Kureishi, koji je prije nekoliko godina posjetio Sloveniju, a ovog srpnja i sarajevski festival Bookstan, kada je javnosti predstavio i prvo papirnato izdanje novele “Nigdje”, još nije bio u Hrvatskoj, u kojoj bi svakako bio dobrodošao gost i u kojoj ima brojnu publiku.
Možda ga VBZ uspije dovesti na svoj sljedeći riječki festival Vrisak, kako bi, među ostalim predstavio i “Posljednju riječ”, neobičan roman u kojem je Kureishi poprilično čedan i umiven i zapravo ponajviše ironizira posvećenu poziciju pisca u suvremenom društvu u kojem i pisci moraju razmišljati marketinški i stalno si osiguravati svoju financijsku budućnost, baš poput manekenki i nogometaša. U središtu je ovog romana postariji pisac Mamoon Azam koji živi u provinciji u Velikoj Britaniji, a indijskog je podrijetla te su mu književničke i društvene dionice počele padati. Mladi Britanac pristalog izgleda, poznat kao napaljenko Harry Johnson, od izdavača i svojeg prijatelja Roberta Deverauxa dobiva ugodan i unosan zadatak pisanja Mamoonove biografije, kako bi se u javnosti podigao interes za tog tamnoputog pisca koji je oženjen ekstrovertiranom i još uvijek seksa žednom Talijankom Lianom. Dolazeći na Mamoonovo britansko imanje, Harry se upoznaje s Mamoonovom hinjenom tajanstvenošću, s ritualima pisca koji mistificira i sebe i svoje djelo i ne mari baš previše za svoju ljudsku okolinu.
Kureishi je iznimno okrutan prema liku starog Mamoona, ali i prema cijeloj književničkoj i popratnoj kasti u kojoj su od pisaca ipak još gore prošli izdavači. Puno je novinara pisalo da je Kureishi, stvarajući lik Mamoona, zapravo mislio na nobelovca koji je također indijskog podrijetla V. S. Naipaula, koji je od britanske kraljice dobio titulu sir. No, nije isključeno da je Kureishi u svoj lik ugradio i osobine nekih drugih pisaca te da je doista svojim čitateljima ponudio roman s ključem u kojem piše o povezanosti između fikcije i fakcije, piščeva života i njegovih izmaštanih junaka, o inspiraciji i moralnosti pisanja, o biografima koji moraju utišati svoju kreativnost i publicistički istraživački nerv kako bi javnosti predstavili uglancani lik velikana koji bi u našem dobu trebali imati snagu proroka i istinskih autoriteta. Naravno, Kureishi ne bi bio Kureishi da se i u ovom romanu ne bavi i britanskim (i londonskim) društvom i njegovim političkim pa i rasnim raslojavanjem, imigracijama i identitetima, multietničkim problemima i predrasudama, ali i slojevitim seksualnim odnosima između starijih i mladih te erotskim tabuima koji još uvijek i te kako postoje u različitim društvenim uređenjima, bez obzira na globalizam.
Tako Harry u želji da svakako dozna sve tajne iz Mamoonova života u priču oko starog pisca uključuje i svoju lijepu i svježu zaručnicu Alice, koja nije ostala imuna na šarm i pomalo i sadističku silovitost i konkretnost starog zavodnika. No, i Harry se u provincijskom svojevrsnom azilu upušta u silovit seksualni odnos s mladom sluškinjom Julijom, koja je u osnovi puno više od sluškinje i koja također ima neslavnu povijest s opscenim Mamoonom, s kojim je i te kako povezana i njezina izgubljena i smušena majka Ruth. Tako se Kureishi i u ovom romanu bavi i klasnim razlikama između bogatih i siromašnih, povlaštenih i nepovlaštenih, ali i opasnošću da baš svaki bogataš vrlo lako može postati siromašak, pa bio on i slavni pisac iza čije karijere stoji čitava vojska različitih žena koje s više ili manje uspjeha čuvaju piščeve tajne i poroke. I u “Posljednjoj riječi” Kureishi je okretan, iznimno duhovit, oštrouman i lucidan, ali kao da je prema kraju romana gubio koncentraciju na svoja dva glavna lika, Mamoonu i Harryju, kao da su mu počeli dosađivati i kao da mu je nedostajalo ideje da dinamizira njihov odnos i njihovo međusobno natjecanje u vječnoj igri dokazivanja muškosti između mlađih i starijih seksualnih predatora. Nekako se čini da su Kureishijeve simpatije bez obzira na slapove autoironije ipak na strani onih starijih, što je i legitimno i zapravo potpuno u skladu s njegovim godinama.
