Nedavno je Zagrebačka filharmonija u svom Bijelom ciklusu u Lisinskom pripremila i izvela Drugu simfoniju Felixa Mendelssohna poznatu pod naslovom Lobgesang, što znači Hvalospjev. Ni najstariji članovi filharmonijskog orkestra ne sjećaju se da su ikada svirali u Zagrebu to djelo koje je Mendelssohn skladao oponašajući revolucionarni model Beethovenove Devete simfonije, što znači da je posljednji stavak koncipirao kao kantatu s troje solista i zborom. Mendelssohnovo djelo, doduše, nije dostiglo željeni zanos nedostižnog uzora, ali svakako zaslužuje češće izvođenje, pogotovo uzorne izvedbe poput ove koju su Filharmonija i goranovci pod pedantnim i kompetentnim vodstvom maestra Leopolda Hagera priuštili zagrebačkoj publici, a ukrasio ju je svojim nastupom i tenor Domagoj Dorotić. Međutim, koncert će ipak ostati u posebnom sjećanju zbog dviju sopranistica: Lidije Horvat Dunjko i Antonije Dunjko.
Samosvjesno dijete
To što su pojedinačno suvereno vladale svojim dionicama, a u duetima bile divno usklađene i nije toliko čudo jer Filharmonija općenito, a maestro Hager osobito, izbirljivi su kada biraju soliste. No, uistinu je rijetko kada su dvije sopranistice na pozornici istodobno majka i kći, a još k tomu i profesorica i studentica. Prema pjevačkoj slavi svoje majke, Antonia je već kao dijete reagirala vrlo samosvjesno: odbijala je otpjevati ma i jadan jedini ton. Majka danas s veseljem i ponosom prepričava kako je njezina kći u prvom razredu osnovne škole već na prvom satu ustala i rekla učiteljici sljedeće: "Da vam odmah kažem jer znam da ćete me to pitati, da je ona operna pjevačica moja je mama, ali ja vam neću ništa pjevati." I tako je i bilo. Mudra je učiteljica poštovala volju očito samosvjesne djevojčice, koja se ipak dala uhvatiti u zamku.
Učiteljica je, učeći s ostalim đacima jednu pjesmu, namjerno pokvarila melodiju s nekoliko krivih nota tako da je Antonia morala intervenirati i preuzeti učenje novih pjesmica s razredom. Ipak, jedini tonovi koje je izvela pred roditeljima bili su oni svirani na flauti, koju je učila u osnovnoj glazbenoj školi. A onda, dan prije prijamnog za srednju muzičku, Antonia je izašla iz svoje sobe i objavila upravo donesenu odluku: ja idem na prijamni za pjevanje.
– Pa kako, pa ti nikad ne pjevaš – čudila se šokirana mama.
– Ne pjevam doma, ali to ne znači da ne znam pjevati – odgovorila je Antonia.
– Znaš li uopće što trebaš pjevati?
– Znam, dvije pjesme različitih stilova.
– Pa što ćeš pjevati?
– Nekog Pergolesija i Memories.
– Ali to je teško, a ispit je sutra!
– Pa kaj onda!
Sutradan je majka ostala pred vratima učionice u kojoj se održavala audicija i slušala tešku pjesmu iz mjuzikla Cats ne prepoznajući glas svoje kćeri. Zvučalo je kao da je unutra Sarah Brigthman – kazuje majka i profesorica, a ja bih vjerojatno pomislio da je riječ o majčinskom pretjerivanju da već nisam čuo niz izvrsnih samostalnih nastupa Antonije Dunjko. Njezin je glas već sada tamniji od majčina, što je ispravno zaključio i maestro Hager određujući koja će pjevati koje točke u Lobgesangu.
"Proba" na PMF-u
Nakon završene srednje glazbene škole i gimnazije Antonia je ponovno pokušala "pobjeći" od pjevanja pa je završila prvu godinu studija na PMF-u.
Nakon toga, djevojka koja je još kao dijete s majkom pjevačicom proputovala svijet i šuteći slušala i učila na majčinim seminarima i koncertima, napokon je popustila očito neizbježnoj sudbini. Pripremila se za prijamni ispit na Muzičkoj akademiji i zaključila da joj pokraj majke doista nije potrebno tražiti druge profesore. Danas je studentica treće godine u majčinoj klasi, ali za njezinu samostalnost i već izraženu umjetničku osobnost, po svemu sudeći, nema straha.
>> Lidija Horvat Dunjko slavi pjevački jubilej
