Prije više od dvadeset i pet godina došla sam u Zagreb s prvom knjigom Claudija Magrisa “Trst, identitet, granice” i rekla pokojnom Albertu Goldsteinu: “Berti, to je knjiga koja će biti vrlo zanimljiva Hrvatima jer se o njima u Italiji govori na sasvim nov način.” Knjigu je mnogo godina poslije objavio zagrebački Durieux. Potom je došao Magrisov “Dunav” i sve ostalo, kaže prevoditeljica Ljiljana Avirović, koja živi i radi u Trstu, a rođena je u Novigradu Podravskom. Do sada je prevela stotinjak knjiga, ali nije sve objavila. U nas je najpoznatija upravo po prijevodima Magrisa na hrvatski, ali i Miljenka Jergovića na talijanski. Po mnogima je baš ona više nego uspješno plasirala Jergovića u Italiju.
– On se sam plasirao svojim umjetničkim izrazom. Talijani vole njegov način pisanja, a i meni je kao prevoditeljici blizak njegov način naracije. Rekla bih kongenijalan, jer se uglavnom bavim proznim tekstovima. Jergovića je izazovno i teško prevoditi. Na hrvatski sam najviše prevodila Magrisa, a i on je pisac kojeg nije lako prevoditi, možda i teže od svih ostalih, ali zato i silno izazovno. Sad stojim na jednoj stranici Magrisova teksta već sedam mjeseci. Ne ide ni gore ni dolje. Treba mi ljetni mir i sve će biti u redu – kaže prevoditeljica koja u Trstu radi na fakultetu za prevoditelje i tumače.
Diplomanti preveli i Antuntuna
– Moji studenti često za diplomski odabiru prijevode hrvatskih pisaca, tako da sada imam cijelu malu biblioteku hrvatskih prijevoda koje također redovito nudim talijanskim izdavačima. No, kriza je u Italiji strašna pa izdavači slabo reagiraju. Pričekat ćemo jer su diplomski radovi mojih studenata uistinu dotjerani. Tim smo putem dobili prijevode mnogih suvremenih hrvatskih pisaca (J. Matanović, Gavran...), ali i onih malo starijih. Recimo, Lovrakov “Vlak u snijegu” je fantastično preveden. Krasno je preveden i “Šegrt Hlapić”, a njegova autorica dostojno predstavljena potencijalnoj talijanskoj publici. Ove sam godine otkrila da studenti prve godine, njih dvadesetak i svi Talijani, imaju uistinu talenta za prijevod književnosti. Sve u šali i odmarajući se od učenja gramatike, preveli su mi odlično “Kako živi Antuntun”. Da sam kojim slučajem izdavač, a nisam, imala bih na raspolaganju sve što je vrijedno iz hrvatske književnosti – veli Ljiljana Avirović.
U posljednje vrijeme ona se bavi i osnivanjem Europskog instituta za književno prevođenje koji bi središte imao u Puli.
– Prije dvadesetak godina u Torinu sam radila na Europskoj školi književnog prevođenja. Ta je škola oduševila cijelu Europu. Bila je vezana uz torinski sajam knjiga pa sam direktorici pulskog Sajma knjiga Magdaleni Vodopiji predložila da nešto slično pokrenemo i u Puli u prosincu. U tom bi slučaju i naša direktorica iz Torina Magda Olivetti došla u Pulu i objasnila nam što je to SETL (Scuola Europea di Traduzione Letteraria) i kako funkcionira. Magda Olivetti je velika prevoditeljica Rilkea, prepuna nagrada i iskustva, a osim toga je osoba koja je na talijanskom i njemačkom književnom području vrlo zanimljiva. Taj projekt još moramo dobro razraditi. Hrvatski prevoditelji su zavidno kvalitetni i u europskim razmjerima, pa je dobro, korisno i potrebno njihova iskustva prenijeti na buduće naraštaje – kaže Ljiljana Avirović, koja žali što u Hrvatskoj nije objavljen njen prijevod talijanskog pripovjedača Carla Sgorlona.
Za Bukvića nema interesa
– Prijevod njegova romana “Drveno prijestolje” stoji u mojem ormaru već desetak godina. Sgorlon je i umro, a da njegovu knjigu nisam uspjela objaviti u Hrvatskoj. Svako toliko ponudim je nekom hrvatskom izdavaču, ali do sada bez uspjeha. Šteta, volio je Hrvatsku i njezino naivno slikarstvo. Svoje je romane često opremao slikama naših “hlebinaca”. On je bio i kandidat za Nobelovu nagradu, a i jedan od rijetkih pisaca čija djela nikada nisu objavljena u Hrvatskoj. U mojem ormaru ima još puno gotovih prijevoda. Propadne izdavač, a knjiga ostane. No, ja ne posustajem. Zanimljiv primjer uspješnog prijevoda na talijanski je i Bukvićev roman “Aristotel u Bagdadu”. Gotovo savršeno prevela ga je moja kolegica i bivša studentica Marina Barbić, a djelo bi talijanskom čitatelju razjasnilo mnoge teme s kojima nije načisto. Baš kao Sgorlona u Hrvatskoj, Bukvića do sada nisam uspjela plasirati u Italiji – priča prevoditeljica koja je prilično davno na talijanski prevodila i Dragana Velikića i Danila Kiša. Prijevod Velikićeva romana “Via Pula” u njenu je ormaru stajao dvadesetak godina. No, nije prevodila nobelovca Darija Foa jer misli da ga nije u stanju prevesti.
– Kada vam izdavači ne plaćaju, a talijanski izdavači u principu sve teže plaćaju, onda barem birate ono što vam odgovara, a ne mučite se s nečim čemu niste dorasli. Davno su mi nudili da u nekih petnaest dana prevedem Krležine “Balade Petrice Kerempuha”. Ja sam kajkavka po rođenju. Tada sam s užitkom po ne znam koji put pročitala “Balade” i potvrdila svoje uvjerenje da je to djelo genijalno, ali i da ja ne znam što ću s tim. To me užasno obeshrabrilo. Odmah sam rekla redatelju da se obrati Silviju Ferrariju, koji je pravi krležijanac i da to djelo mora raditi on. Tako je i bilo. No, ja sam napravila štih probu, ali nisam bila zadovoljna ni s jednim jedinim stihom. “Ni med cvetjem ni pravice” zvuči savršeno na mom dijalektu, ali nije mi dobro zvučalo na talijanskom. Očito mi prijevod poezije nije jaka strana. Pa ipak, prevela sam Jergovićeva “Hausmajstora Šulca” i bilo mi je koliko izazovno, toliko i teško. Taj je prijevod izgleda jedini u svijetu jer su svi drugi prevoditelji odustali. Srećom da ja nisam jer je Jergović za to djelo odmah nakon objavljivanju u Napulju dobio nagradu – veli prevoditeljica koja je odnedavno članica Povjerenstva Ministarstva kulture koje bira deset najboljih suvremenih hrvatskih romana čiji će autori dobiti potporu od 15.000 kuna, što je znatna svota u zemlji u kojoj prosječni honorar za roman ne doseže ovu svotu.
Potpore za pjesništvo i strip
– Ta je potpora dobra i plemenita zamisao. U Italiji postoji velika državna nagrada predsjednika Republike za prijevod. Ja sam je na sreću dobila 2002. i tada je to bio veliki novac, nekih petnaest milijuna lira bruto. Zatim su me pozvali da budem u toj komisiji pa sam vidjela da se nagrada s vremenom bitno umanjila: od 2002., kad je bila približno sedam i pol tisuća eura, smanjena je na tri tisuće. Nisam dobro upućena u visinu honorara za književnike u Italiji, ali mislim da samo oni najveći imaju uistinu visoke honorare, ako pod tim pojmom mislimo na autorska prava. Njih je međutim samo nekoliko. Nikakvih drugih potpora nema, kao što nema ni potpore za najbolji roman, koju je uvela Hrvatska. Naše će se povjerenstvo voditi kriterijima apsolutne kvalitete i izabrat će deset najzaslužnijih romana pristiglih na natječaj. Njihovi će autori dobiti potporu, pa će tako barem nekoliko mjeseci moći malo lagodnije raditi i pisati. Sljedeće godine bit će novo povjerenstvo: za pjesništvo, pa onda za strip... tako da će sva područja književnog stvaralaštva dobiti svoju priliku za potporu – veli prevoditeljica koja već trideset godina prevodi pisce na talijanski jezik i ima dobar uvid u hrvatsku produkciju. No, ne želi izdvajati nikoga od hrvatskih pisaca, ali kaže da, ako sada nakon natječaja Ministarstva kulture dobije deset dobrih pisaca, u ruci će imati deset književnika koje se može nuditi talijanskim izdavačima. I priznaje da u Hrvatskoj nikada nije postojala politika upoznavanja talijanskih izdavača s hrvatskom književnošću premda u tome Hrvatska nije izuzetak, pa prijevodi idu nekim svojim putem. A je li Trst ostao grad literature?
– Davno, davno kada je profesor Frano Čale u Zagrebu predstavljao “Trst, identitet, granice”, rekao je da autori (Ara i Magris) dolaze iz sasvim posebnog grada u Italiji. Jedinog za koji bi se moglo reći da je autentičan grad književnosti, jedinog koji ima svoju tršćansku književnost. Zavirimo li u povijest talijanske književnosti, vidjet ćemo da veliki broj pisaca, pjesnika, dramaturga, prevoditelja i intelektualaca svih usmjerenja i u svim povijesnim razdobljima potječe baš iz Trsta. U onoj čudesnoj knjizi “Hadrijanovi memoari” Marguerite Yourcenar “šalje” cara Hadrijana u kazalište iz Rima u lijepi Trst, nella bella Tergesteo – ističe Ljiljana Avirović.
Kao i mnogo toga, kad je riječ o promociji RH posredstvom kulture, u nas je na snazi 'zakon brlje': tko uspješnije privatno brlja, uspješnije (se) i prodaje, neovisno o stvarnoj umjetničkoj vrijednosti. Nažalost, čini se da ni u Ministarstvu kulture nije prodrla spoznaja da identitet, u globalizirajućem svijetu, nije ezoterična kategorija kojom se zamlaćuju usamljeni fantasti (poput Borisa Ljubičića), nego okrutan biznis: etiketiranje (pomodno: brendiranje) nacija radi osvajanja ugleda, tj. tržišta, u nesmiljenoj kampanji za svaki 'milimetar'. Ali, čemu se čuditi - ako vidimo da domaći nakladnici pune police inozemnim boflom, loše prevedenim djelima pomodnih autora? 'Kultura' podaništva, nekritičkog gutanja svega stranoga, sasijeca u korijenu inicijative za izvozom hrvatske kulture, a barem trećina naših književnika piše svjetski (kvalitativno) relevantnu literaturu... što ne zna ni njihova rodbina!