Svi smo svjedoci da hrvatska filmska industrija iz godine u godinu raste – bar kad je o broju filmova riječ, a navedeno potvrđuje i repertoar održanih hrvatskih filmskih festivala kao i programi hrvatskih kina koja u svoje projekcije, više nego ranije, uključuju i hrvatske filmove.
Iako jedno bez drugog ne može, dolazak filma u kina završni je stadij “stvarateljskog čina” koji u lijepoj našoj još uvijek prolazi težak, neshvaćen i ponekad doista trnovit put.
Hoće li uvođenje eura i Schengen i ovdje ostaviti traga te koliko ostaje za vidjeti jer more je tu ovisnih komponenta koje mogu utjecati u pozitivnom i negativnom smjeru. No, činjenica jest da je hrvatsku filmsku industriju u nadolazećim godinama potrebno dići na razinu više, razinu koju sigurno zaslužuju i naši redatelji, producenti, scenaristi, ali i glumci koji sve vjernije prenose zamišljene radnje filmova stvaranih u glavama ljudi s manje ili više, ali svako vrijednog redateljskog i producentskog iskustva. Zaslužuju to i hrvatski građani jer filmska industrija ima veliki potencijal u promociji određene države pa zašto planiranim i strateški osmišljenim pristupom to i kod nas ne bi bio slučaj?
Da je navedeno moguće, svjedoče svi ove godine premijerno prikazani filmovi, kao i raznolikost njihove tematike, a unutar kojih svakako treba izdvojiti produkcijski iznimno zahtjevan film „Šesti autobus“ koji je podsjetimo, u nešto više od mjesec dana prikazivanja u hrvatskim kinima pogledalo preko 31.000 gledatelja, film s najboljim otvaranjem hrvatskog filma u 2022. godini, ali i film s četvrtim najboljim otvaranjem hrvatskog filma svih vremena. Film koji je nakon više od 30 godina konačno ispričao dio vukovarske istine.
Tko su dionici koji sudjeluju te koji mogu i trebali bi sudjelovati u unapređenju hrvatske filmske industrije?
Na primjeru Šestog autobusa svakako treba izdvojiti HAVC koji je financirao projekt s iznosom od 3,8 milijuna kuna i Hrvatsku vojsku koja je pomogla na svoj način, osiguravajući infrastrukturu potrebnu za snimanje.
Ne manje važno, mnogo su pomogli i sponzori i pokrovitelji, ljudi dobrih namjera, prijatelji, glumci i ekipa filma jer je svatko nastojao u svom dijelu dati neki doprinos. No sve je to zapravo „igra živaca“, skupljanje bodova/novaca potrebnih za dolazak na vrh, odnosno ostvarenje cilja – snimanje filma, put na kojem je potrebno mnogo sreće, dobrih odnosa i iznad svega ustrajnosti.
Snimanje „Šestog autobusa“ u konačnici je koštalo oko 6 milijuna kuna, a sukladno svojim poslovnim ciljevima i korporativnoj kulturi te mogućnostima odlučile su ga podržati i kompanije poput Hrvatske pošte, Hrvatske lutrije, HRT-a, HEP-a, Plinacra, Janafa, Kraša, TOP Termi, Storma, ali i hrvatski gradovi i županije koji su tako postali dijelom ove lijepe priče i zajedno omogućili da film ugleda svjetlo dana.
No veća podrška hrvatskom filmu i kazalištu svakako bi trebala dolaziti i s institucionalne razine pa je početak godine dobro vrijeme za razmisliti kako svaka od hrvatskih državnih institucija može doprijeti stvaranju kvalitetnijeg hrvatskog proizvoda i pozicionirati hrvatski film na mjesto koje sigurno zaslužuje. Jer uz otvaranje granica postajemo još dostupniji kako turističkoj, gospodarskoj tako i kulturnoj ponudi na koju, pametnim upravljanjem, sigurno možemo biti ponosni! Uz turizam Hrvatska ima mnogo dodatnih potencijala za stvaranje prepoznatljivosti pa zašto jedan od tih elemenata ne bi bila i hrvatska filmska industrija?
