Domaći filmovi ove godine vladaju glavnim programom Zagreb Film Festivala. Jedan je od njih i “Garbura”, debitantski dugometražni film redatelja Josipa Žuvana, koji će hrvatsku premijeru imati danas u Kinu Tuškanac, prvo u 13, a zatim i u 21 sat. Radi se, ukratko, o prijateljstvu dvojice dječaka u makadamskom naselju, “zadnjem redu od mora”, jednog mediteranskog grada. Sredina je zime, škola je završila i uskoro će Božić, a u obiteljima koje su odjednom primorane provoditi po cijele dane zajedno pritajena zlovolja samo buja. Dugogodišnja susjedska zavada davno zaboravljenih korijena konačno kulminira, a usred svega moraju odrastati dvanaestogodišnji Nikola i Antonio kojima je najdraža zabava paljenje eksplozivnog karabita, “garbure”, scrollanje po mobitelu i gledanje neprikladnih videa na YouTubeu. “Dosta nam je više sumornih dalmatinskih obiteljskih drama!” zavapit će ogorčeni kritičari hrvatskog filma na taj kratki sadržaj. Ali bit će u krivu - “Garbura” jest na momente tjeskobna, ali samo zato što je osvježavajuće realna, a njeni kompleksni likovi miljama su daleko od dalmatinskih stereotipa i čim pomislite da znate što u filmu slijedi, iznova će vas iznenaditi, pa i nasmijati.
”Garbura” je premijeru doživjela na filmskom festivalu u San Sebastianu. Kako je španjolska publika reagirala na teme i okolinu koje su ipak specifične za naše podneblje?
Zanimljivo mi je kako svatko drukčije doživi “Garburu” po pitanju humora. Do sada je šira hrvatska publika nije imala priliku pogledati, ali iz reakcija prijatelja i kolega primjećujem kako određenu atmosferu tjeskobe u filmu obično puno jače dožive ljudi koji dolaze iz tih krajeva, koji prepoznaju u tome neku težinu, i oni kažu da je film drama. Ali u San Sebastianu publika je umirala od smijeha. Možda jer im je ta tema pomalo egzotična, nepoznata, ali primijetio sam da su im smiješni upravo oni dijelovi koji i mene nasmijavaju.
Film ste krenuli raditi još prije dvanaest godina, na studiju na Akademiji. Koji je bio početni impuls?
Prvu ruku scenarija napisao sam s 22 godine, za vrijeme faksa. Bio je to tada sasvim drukčiji scenarij, za film srednjeg metra koji sam radio za ispit, a profesori su mi rekli da ima potencijala i da bih ga mogao pretvoriti i u dugometražni. Tijekom godina promijenio sam u scenariju dosta stvari i postajao je nekako sve odrasliji i odrasliji. Nisam stalno radio na njemu, prolazio sam kroz različite faze, svaki put kada sam mislio odustati ili baviti se nekom drugom temom, on bi prošao na nekom natječaju i shvatio sam da bih stvarno trebao ispričati tu priču. A početna ideja za film potekla je iz toga što sam, budući da sam odrastao u Trogiru, bio fasciniran mediteranskom zimom. Ona je nešto sasvim drukčije od onog što u Dalmaciji vidimo ljeti. I taj period oko Božića oduvijek mi je bio jako zanimljiv, promiče se mir, ljubav i zajedništvo, a zapravo među djecom vlada kultura petardi i eksplozija - pogotovo kada sam ja odrastao, krajem 90-ih i početkom 2000-ih. Zato sam i odlučio da se sve u filmu događa unutar tih tjedan dana, od kraja škole do Nove godine. To je i vrijeme kada su obitelji prisilno skupa, svi su doma, susjedi su doma, praznovjerno se obavljaju sve one stvari oko kuće koje se dotad nisu stigle, kako se ne bi “stari dugovi prenosili u novu godinu”, i uvijek se neki okršaji događaju, sukob je neminovan. Zanimljiv mi je bio i način kako te obiteljske svađe prelaze s generacije na generaciju, jer i dvojica dječaka u filmu su prijatelji, ali nam i nije jasno je li to pravo prijateljstvo ili su osuđeni na druženje. Htio sam i da imaju baš 12 godina, jer to su zadnje godine prije puberteta, i ovo jest na neki način “coming of age” film jer odrastanje znači i preuzimanje te svađe od svoje obitelji.
Ako se ne varam, glavni su glumci - Franko Floigl i Mauro Ercegović, koji tumače Nikolu i Antonija - naturščici. Svoje uloge, iako su tako mladi, fenomenalno su odglumili. Kako je bilo raditi s njima?
Mene obično užasno živcira način na koji se djeca prikazuju u hrvatskom filmu. Dijalozi, način na koji se tretira djetinjstvo, kao da se previše forsira dječja nevinost na neki bajkoviti, umjetni način. Bude to simpatično, ali jednostavno u to ne povjeruješ. Meni je bilo bitno prikazati pravu djecu, sirovu djecu, jer odrastanje jest i sirovo, a nije samo idilično i bajkovito. Djeca se svađaju i psuju, stvari koje ih zanimaju su pirotehnika i nasilne igrice, YouTube videi... Zato nam je traženje glumaca bio dugotrajan proces, radili smo brojne castinge, a na kraju smo kontaktirali Orianu Kunčić iz HNK u Šibeniku, koja vodi dramske grupe s klincima. Ona je organizirala casting među polaznicima tih grupa i odmah smo odabrali Franka, ali na Maura smo nabasali slučajno. On uopće nije išao na dramsku, nego je došao bezveze, kao pratnja svom prijatelju i totalno je rasturio. Gledao sam njegove snimke sa svojim kolegama i svi smo se složili da je on najbolji izbor. Ali njemu se to baš i nije dalo, više ga je zanimao nogomet. No, srećom, upravo je bila korona i treninzi su mu bili otkazani i na kraju je pristao! Zanimljivo je i da se njih dvojica na početku uopće nisu voljeli, znali su se od prije, ali bili su iz drugih ekipa, klanova. Ipak, na snimanju su se sprijateljili.
Znao sam iz iskustva da ne mogu s djecom glumcima raditi jednako kao i s odraslima. Nikada im nikada dao scenarij da ga nose kući, već smo se nekoliko puta našli i zajedno ga prolazili. Morali su znati o čemu se radi u filmu, ali bilo mi je bitno da scenarij ne uče napamet. Dosta sam se i družio s njima, razgovarao, na neki se način pokušavao spustiti na njihovu razinu - što mi nije bilo teško! I svaki put bismo prije snimanja prošli scenu, nakon čega bih ih upitao što bi oni rekli u toj situaciji. Nismo se prema scenariju odnosili kao prema nečemu zapisanom u kamenu. Oni su u to unijeli puno sebe, svoje generacije, žargona - sve njihove poštapalice u filmu njihove su privatne poštapalice. Svaki put bi došli s nekom idejom. Pomoglo je i što smo imali PlayStation na setu. Znalo je biti i noćnih snimanja, kad bih vidio da su umorni, da im pada koncentracija, odigrali bismo partiju-dvije Fife, malo bismo se razveselili i nastavili snimati. Bilo nam je bitno stvoriti opuštenu atmosferu, da i oni u snimanju uživaju.
Iako se u filmu ne ustručavate prikazati i one, kako to zovete, “sirovije” strane djetinjstva - junaci na mobitelu gledaju i golotinju, ali i upute o rukovanju pištoljem - ne dobiva se dojam društvene kritike, ukazivanja na “opasnosti interneta” za djecu...
Tako je. Uopće nisam radio ovaj film da bude društvena kritika. Uopće ne želim raditi filmove koji se i na kakav način bave politikom i društvenom kritikom, već priče o pojedincima, ljudima, intimne priče. I onda kada radiš film o pojedincu, katkad se dogodi onaj “aha” moment i u njemu se osjeti društvena kritika. Kada se film radi baš s tom namjerom, postane prvoloptaški i to izvire iz svakog kadra. Zapravo samo težim prikazati svakodnevicu ljudi i čim prikažeš kontekst, to je automatski i društveni kontekst, ali i kritika, no ne želim davati svoje mišljenje i postavljati se svisoka. Želim da film funkcionira više na emotivnoj nego na racionalnoj razini, da gledatelje ne ubada porukom.
Moramo se na kraju osvrnuti na glavnu boljku hrvatskog filma, koji iako se prikazuje na velikim svjetskim festivalima i osvaja brojne nagrade, kod nas pati od manjka gledanosti. U čemu vi vidite problem?
Nalazimo se u nekoj fazi u kojoj je kinoprikazivaštvo zapalo u krizu. Jako su se pritom razdvojili festivalski filmovi i filmovi za širu publiku. Meni je zbog toga jako žao jer smatram da je dobar film dobar film. Ali dogodilo se da je publika u kinu pronašla neku vrstu eskapizma i tamo gledaju samo Marvel i ništa ih drugo ne zanima. Kao da ljudi u kino idu gledati samo nešto što ima specijalne efekte jer ostalo mogu dobiti i doma. Mislim da je to potpuno pogrešno. Svi filmovi bolje funkcioniraju u kinu, među ljudima, stvori se neka kemija, energija. Kino je najbolji način gledanja filmova, ne samo zbog velikog platna i tehnologije nego i zbog toga što to iskustvo proživljavaš s ljudima. S druge strane, festivali su otišli u nekom sasvim drugom smjeru, najtraženiji su hermetični, zatvoreni filmovi koji eksperimentiraju formom i koji jako teško komuniciraju s publikom. Nekoć su filmovi koji su pobjeđivali na Oscarima zaista bili i najgledaniji. A danas se, i to ne samo kod nas, zapravo najviše gledaju televizijski sadržaji. Ljudi dođu s posla mrtvi umorni i žele se opustiti, nemaju koncentracije ni volje za nešto “zahtjevnije”. Nedostaje nam žanrovskih, komercijalnih sadržaja koji bi mogli biti mamac za ljude, ali i njih se mora raditi s poštovanjem jer kada se oni rade svisoka, za “neke budale iz nižeg staleža”, to se itekako osjeti.
