"Takve predstave nije bilo najmanje dvadeset godina." I: "Jedna od onih rijetkih predstava koje ulaze u anale festivala"... Sve su to komplimenti koje je kazališna kritika uputila ovogodišnjoj glavnoj dramskoj premijeri Dubrovačkih ljetnih igara, "Ekvinociju" Ive Vojnovića u režiji Krešimira Dolenčića. Štoviše, za ulogu u toj predstavi Zrinka Cvitešić nagrađena je Orlandom, a sve vijesti koje su stizale iz Dubrovnika svjedočile su o tome da bi i za dvostruki broj izvedbi gledalište bilo puno k'o šipak. Naravno, igrat će "Ekvinocij", na novopronađenom kazališnom prostoru u Posatu (nasuti jarak ispod Revelina koji služi za izvlačenje brodova) i sljedeće ljeto, a treba mu i nakon toga zaželjeti dug festivalski život, onakav kakve su imale sve slavne predstave Igara, sve one koje su zauvijek promijenile povijest hrvatskog kazališta i povijest ambijentalnog teatra.
Ipak, kada je riječ o tako uspješnoj predstavi, uvijek mi je žao što ona živi samo na festivalu u sklopu kojeg je nastala. Po meni, cijela priča oko naših najvećih, najstarijih i najuglednijih ljetnih festivala – Igre su završile svoje slavljeničko 75. izdanje, dok je Splitsko ljeto samo pet godina mlađe – morala bi imati i svoj "kopneni" dio, tako što će najbolje predstave festivala obići sva velika kazališta u zemlji. Trebalo bi tu praksu konačno uvesti u prvom redu zbog publike jer, budimo iskreni, malo je zaljubljenika u kazalište koji si zbog svojih umjetničkih strasti mogu priuštiti dva-tri dana Dubrovnika i njegovih cijena, a upravo je ta publika kroz poreze koje plaća platila i sve festivalske uspješnice, kao i sve "neuspješnice". Ozbiljan novac uložen je i u Igre i u Splitsko ljeto, ministrica kulture već je najavila kako će on sljedeće godine biti još veći, pa zašto onda pametnije ne iskoristiti ono u što je taj novac uložen. Imamo gotov proizvod, imamo ljude koji za njega žele platiti ulaznicu u svom gradu, ali ne i plan (želju, volju...) kako im to omogućiti.
Druga strana medalje ove priče je umjetnička, jer svakome je jasno da se predstava "razvedena" po mjestu u koje udaraju valovi Jadrana mora prilagoditi zatvorenim scenama. Upravo na Igrama (davno) naučila sam kako je to lako izvedivo i kako upravo u tom procesu nastaju nova kazališna čudesa. Naime, 2013. godine u Dubrovniku je na Igrama gostovala hit-predstava HNK Osijek "Unterstadt", nastala po istoimenom romanu Ivane Šojat, koju je režirao Zlatko Sviben. Tada sam u Večernjem listu napisala: "... Postoje odlične kazališne predstave. Postoje i one velike. Postoje čak i one legendarne. No postoje i kazališna iskustva koja su na granici nadrealnog, situacije u kojima se u teatarski čin doslovno uplete neka viša sila. Upravo tako izgledalo je gostovanje HNK Osijek s predstavom 'Unterstadt' na Dubrovačkim ljetnim igrama..."
Ta je predstava s čudesnom pričom, sjajnom režijom (koja počinje ispred kazališta), čudesnim glumačkim ansamblom koji su predvodile Sandra Lončarić i Branka Cvitković zauvijek upisana na moju neveliku listu najboljih koje sam ikada gledala. I to baš zbog načina na koji ju je redatelj prilagodio Dubrovniku, zbog načina na koji je iz nečega stvorenog za "crnu kutiju" teatra načinio ambijentalno kazalište. Sjećanje na to ljeto prije jedanaest godina treba početi pričom o tom čudesnom danu na Igrama 2013. godine. Već ujutro, u festivalskoj palači, čula sam priču da je osječka ekipa stigla autobusima i s kamionima opreme negdje u gluho doba noći i da su odmah krenuli na mjesto događaja. Do zore su ponovno postavljali "Unterstadt", u zahtjevnom ambijentu parka Umjetničke škole redatelj je prerežirao svoje djelo, razveo ga po brojnim razinama parka, postavio tamo nakošenu rampu (dio scenografije) ispod koje je bila rupa, koja se ovdje nalazila doslovno pod nogama gledatelja iz prvog reda, i iz koje su u pojedinim scenama izlazili glumci. Iskoristio je Sviben i okolne uličice i južnu stranu slavnih zidina, one dijelove nekog drugog Dubrovnika u koje turisti ne zalaze, te je tamo stvorio partizanske logore nakon Drugog svjetskog rata. Kroz te je prostore publika ulazila u gledalište provlačeći se među glumcima koji su pjevali borbene pjesme, kraj onih koji su glumili partizane, uza zid crkve s kojeg je govorio anđeo pao u Domovinskom ratu, uz stubište s kojeg je uz svoju i Staljinovu sliku govorio Tito... A uokolo su bili začuđeni turisti, terase na kojima gosti upravo večeraju. Ambijentalnost Dubrovnika ovdje je bila moćno oružje u službi priče o besmislenosti svih ratova ikada vođenih. Te prve večeri "Unterstadta" na Igrama puhao je jak vjetar, na trenutke je doslovno vitlao dijelovima scenografije, sve zastirao oblacima prašine. Gledatelji su utonuli u potpuni dojam apokalipse, ali bila su to za glumce tri paklena sata u kojima je trebalo održati koncentraciju. No tu je zauvijek zacementirano legendarno mjesto koje "Unterstadt" ima u povijesti hrvatskog kazališta, i to nakon što je predstava jesen prije toga poharala Nagradu hrvatskog glumišta. Nakon te prve izvedbe molila sam ulaznicu i za drugu večer, jer nisam se mogla otrgnuti od tek pronađene kazališne čarolije. Izvedba je bila podjednako dojmljiva, baš kao što je bila i ona u ZKM-u, kada je "Unterstadt" (tek) 2016. godine konačno stigao pred zagrebačku publiku.
Posve zanimljiva (rekla bih ne i slučajna) je i činjenica da Igre 2013. i 2024. povezuje jedan čovjek. On je redatelj Krešimir Dolenčić; 2013. je bio ravnatelj dramskog dijela Igara, a u svoju je misiju upisao i zadatak da najbolje "kopnene" predstave vidi dubrovačka publika, a sada je režirao predstavu koju bi trebala vidjeti kazališna publika u cijeloj Hrvatskoj. On je i redatelj koji bi suvereno ambijent dubrovačkog žala prilagodio kazališnim uvjetima i zato se treba nadati da najava ministrice kako Igre postaju dio Konzorcija HNK-ova, uz dodatna financijska sredstva, znači i takav oblik suradnje, kao i to da će u svojim rasporedima i Zrinka Cvitešić i Goran Višnjić naći vremena za pokoju zimsku izvedbu "Ekvinocija".
Na žalost, Splitsko ljeto, koje je iza sebe ostavilo također slavljeničko 70. izdanje, ima tek jedan naslov kojim se može podičiti, balet "Gospođa Bovary" koreografkinje i redateljice Valentine Turcu. Nakon dvije izvedbe na Prokurativama (loše odabran prostor na kojem zveče tanjuri i beštek iz okolnih restorana) ovaj će balet živjeti na sceni HNK Split i posve sigurno dugo oduševljavati splitsku publiku. Treba pošteno priznati da su imali veliku nesreću s glavnom dramskom premijerom Splitskog ljeta, "Pričama s trajekta", autorskim projektom Anice Tomić, Jelene Kovačić i Ivora Martinića. Odmah nakon premijerne izvedbe sve su druge predstave otkazane, nakon što je cijelu zemlju u crno zavila tragedija na trajektu "Lastovo".
Na žalost, ni život sam ne amnestira ravnatelja Splitskog ljeta i intendanta HNK Split Vicka Bilandžića zbog pogrešnih poteza koje vuče od trenutka u kojem je preuzeo veliko kazalište i veliki festival. Koliko ih je, pokazat će nadzor nad zakonitošću rada HNK Split, koji je zatražila ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek nakon što su joj se upravo tijekom Splitskog ljeta obratili članovi Sindikata, Radničkog vijeća te predstavnici djelatnika i umjetnika u Kazališnom vijeću splitskog HNK.
