• Što znači za vas Nagrada hrvatskoga
glumišta?
– Dali su mi je ljudi s kojima sam radio i s kojima radim. Većina
članstva HDDU-a su glumci, što je za redatelja još važnije, jer bez
glumaca i publike kazališta nema. Pisac može žalosno preživjeti svojim
neigranim tekstovima, ali teatra, ako ga nema tko igrati, nema ni za
redatelja, pa niti za glumca. Dobio sam nagradu od ljudi koji su mi
omogućili redateljski život. Zato je važna!
• Jesu li Brešanov “Hamlet u Mrduši” i
Novakovi “Mirisi, zlato i tamjan” dvije vaše najvažnije predstave?
– Ne mogu reći najvažnije, ali bile su jako važne. Novakov roman
korenspondirao je s našom situacijom i mogućnost da po njemu napravim
predstavu postojala je jedino u ITD-u, druga kazališta ne bi pristala
na taj tekst, postojali su organi koji bi to spriječili. Isti je slučaj
s Brešanovom “Mrdušom”. Uvijek je kazalištu važno koji tekst se igra u
kojem vremenu.
• I “Sokol ga nije volio” Fabijana
Šovagovića u “Gavelli” bila je važna predstava!
– Igrala je 250 puta. Nada Subotić je kao Slavonka napravila veliku
ulogu, bilo je puno autentičnih Slavonaca koji su mi kao Dalmatincu
omogućili da uđem u taj svijet. Mora postojati element moguće
identifikacije redatelja i teksta, prepoznavanja pozornice i
gledališta, glumaca i publike, to je ono što kazalište jednog naroda
čini njegovim. Čak i kad predstava nije najuspjelija, to je naše, pa si
možemo umišljati da to nitko, čak ni tako loše, ne može napraviti kao
mi.
• Devedesetih je suradnja s mladim
dramatičarom Matom Matišićem urodila s nekoliko važnih predstava.
– Marin Carić ga je otkrio i doveo k meni s njegovom dramom “Anđeli
Babilona”, smatrajući da bih bolje odgovarao tom tekstu nego on.
“Svećenikovu djecu” nisam napravio dobro, pogotovo sam se osjećao
poraženim kad sam vidio genijalnu rusku predstavu u režiji A. Ogarjova.
“Anđeli” su bili jako napadnuti i politički.
Danas bi taj tekst pogotovo trebalo igrati, ono što u njemu piše našlo
bi puno jačega odjeka. Čudno je da smo za vrijeme totalitarnog režima
uspjeli u ITD-u održati na repertoaru i “Mrdušu” i “Mirise”, uza sve
jake pritiske tadašnje vlasti da se te predstave skinu. Danas se
predstava uguši u samom kazalištu, a da nitko iz svijeta politike i
vlasti nema utjecaja niti o tome vodi računa. To se obavi u kazalištu
čak i kad je predstava dobra. To se ne odnosi samo na Matišića, to se
odnosi i na Ivana Vidića, to su dvojica iznimno darovitih dramatičara.
• Objavili ste dvije knjige. “Lica i
sjene” u dva izdanja i nedavno “Ispriku”. Kome se ispričavate?
–Kazalište je posao koji se radi sa živim ljudima i nikad ne možete
biti sigurni jeste li postupili točno i korektno.
Moja majka napisala bi mi ispričnicu jer bih svake godine zadnjih 14
dana škole provodio na Marjanu. Tamo sam boravio danima, čitao. Bio sam
sâm sa sobom, a to je dobro i loše društvo. Po tim ispričnicama
koje je moja mater pisala knjiga se zove “Isprika”.
KAZALIŠTE Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo: sutra svečana dodjela u HNK-u u Zagrebu
Nagrade hrvatskog glumišta: Laureati za 2008. B.Violić i N. Ruždjak
