Prije četiri godine, krajem veljače 2020., White on White održali su jedan od posljednjih koncerata uopće u zagrebačkom Vintage Industrial Baru prije dolaska pandemije i općeg "zatvaranja" dva tjedna kasnije. Dapače, budući da je iz Rijeke, gdje je tada otkriven prvi "nositelj liste" koronavirusa kod nas, Marko Rogić (autor iza White on White) s pozornice je vedro rekao "mi smo iz Rijeke, mi nosimo viruse", misleći dakako na viruse dobre glazbe. Bila je to zadnja promocija tadašnjeg prvog albuma White on White "Out of Nowhere", a što je sve moglo biti da nije bilo pandemije, ostaje tajna.
Kako bilo, tada nismo znali što nas sve očekuje s virusom, ali smo znali što možemo očekivati od White on White, tj. Marka Rogića. Radilo se o jednom od najboljih albuma objavljenih u 2018., spoju americane, countryja i kantautorskog izraza koji u svijetu ima jaku prođu, a kod nas stalan broj publike kad na koncerte dođu usporedivi inozemni protagonisti. Rogić pjeva na engleskom jeziku, a da mu ne napravimo medvjeđu uslugu uspoređujući ga s inozemnim glazbenicima (koje stalno slušate), od Marka Lanegana do Kurta Wagnera iz Lambchopa, s jakim utjecajima zvuka sedamdesetih, bolje je reći da je njegova glazba – bez izravnih usporedbi – kao skrojena za one koji slušaju Lovely Quinces, My Buddy Moose, Irenu Žilić, Kensington Lima, Andriju Rudića, The Strange, Miriiam, Mary May i slične. Uostalom, Chris Eckman iz The Strange s vokalom gostuje u pjesmi "Magical Meadow", koju bi komotno mogao izvoditi i nekadašnji Eckmanov bend The Walkabouts..
White on White nastao je prirodnom potrebom, jer Rogić prvenstveno nije bio glazbenik, nego pravnik, ali je u glazbi (autorskoj) bio bolji od mnogih koji to jesu. Upravo nevjerojatno bolji, a novi dvostruki vinil "Gotta Learn to Say No" (dostupan i na streaming platformama) s 14 pjesama to će vam potvrditi, četiri godine nakon spomenutog događaja u Vintageu i šest nakon prvog albuma. Važan Rogićev suradnik je producent i multiinstrumentalist Darko Terlević iz riječke postave The Siids, koji je Rogićeve pjesme na albumu "Gotta Learn to Say No" skupa s njim aranžmanski zaogrnuo u zanimljive zvučne i sviračke kombinacije u kojima mjesta ima i za kantautorski izraz uz akustičnu gitaru, poput uvodne country ispovjedne "Heaven" ili sjajne "Happy Hour", muško-ženskog dueta Rogića i Antonije Braut, koja je dio benda uz Rogića i Terlevića, basista Radoslava Tičića Pafa i bubnjara Edina Botića. Stoga i bendovske ekskurzije osjetite već u drugoj "Whatever It Takes", u kojoj i Rogićev vokal funkcionira drugačije uz ubrzani ritam i električne gitare koje "pletu" po zvučnicima.
"Mirrors" pak pokazuje iskričavost indie-rocka u kojoj se pasaži s akustičnom gitarom smjenjuju s ritmičkim art-rock diverzijama u refrenu, dok je "Green Mile" primjer radiofoničnog rocka pjevnog refrena, koji ne bi bio izvan dosega ni Jonathanu. Prekrasne "Dance Macabre" s kombinacijom klavira i pratećih vokala na vodeći glas Rogića, ili "Old Picker" sa svirkom bubnjarskim "metlica", akustične gitare, klavira i pedal-steela, ambijentom kao da su sišle sa Springsteenova albuma "Western Stars", na koji koncepcijski, u najboljem smislu te riječi, podsjeća "Gotta Learn to Say No".
Zanimljivi ambijenti i kombinacije instrumenata ono su što White on White čini posebnima, ali prije svega pjesme izvrsnog autora Marka Rogića koji s pjesmama poput bendovske "Drive" i klavirske "Bad Abstinence" (još jedan duet s Antonijom Braut) dolazi nadomak sličnih pothvata Nicka Cavea s The Bad Seeds. "Gotta Learn to Say No" je uz zadnji album "Call Me Up" Miriiam najpotpunije što smo zadnjih godina kod nas čuli iz žanra americane ili glazbe otpjevane na engleskom jeziku, koja svojom internacionalnom prepoznatljivošću sa sobom nosi masu značenja, a znaju ih upotrijebiti samo najbolji kantautori.
Graciozna "Hope" i mirna "The Vultures" s klavirom i gudačima zatvaraju jedan od najboljih i najcjelovitijih ovogodišnjih domaćih albuma koji u nešto više od sat vremena obiđe puno tema, autorskih i sviračkih prostranstava. Ili, kako točno napisano stoji u press-objavi; "riječ je prvenstveno o glazbi stvaranoj po ispovjednom ključu, lirikom lišenom kočnica životnih uloga i očekivanja, koju je stilski raznovrsno i aranžmanski bogato uobličio producent i multiinstrumentalist Darko Terlević (The Siids)". "Gotta Learn to Say No" donosi odličan miks pjesama koje jesu zahtjevne, ali su privlačne i protočne, postavljene na svjetskoj razini sličnih projekata, u prvom planu su Marko Rogić na vokalu i akustičnoj gitari sa svojim pjesmama koje zovu na opetovano slušanje.
White on White namijenjen je svima sklonima nadahnutoj autorskoj glazbi koja u svijetu ima daleko više publike i nije nimalo "čudna" kao nekima kod nas. Ali za publiku koja voli ambicioznije autorske iskaze i prati inozemnu kantautorsku scenu, "Gotta Learn to Say No" bit će jedan od najdražih albuma godine kojim White on White potvrđuju da nisu ovdje slučajno.
