Vrijeme kao da je stalo dok je Ivana Šutej ljubila crvenu ružu prije nego što ju je bacila u otvoreni grob Vjekoslava Šuteja. Potom je lice poklopila objema rukama i suze više nije zadržavala. I svjetska mezzosopranistica i maestrova prijateljica Denyce Graves bila je neutješna. Vjerojatno njezina najbolnija izvedba “Amazing Grace” odzvanjala je mirogojskom tišinom. Nakon što ju je otpjevala, Denyce se odmaknula od nekoliko tisuća ljudi. U samoći, zaklonjena grmljem, gorko je plakala nekoliko dugih minuta. Bolno je bilo gledati dugu i tužnu povorku. Maestrova kći Alemka bila je neutješna, suze se samo klizile niz lice.
Umjetnost je posjetnica
Tužan oproštaj od maestra Điđija kojega su mnogi voljeli i cijenili započeo je ujutro komemoracijom u Hrvatskom glazbenom zavodu, koju su priredili Filharmonija, kojoj je bio šef-dirigent, i Muzička akademija.
Dvorana Hrvatskoga glazbenog zavoda bila je tijesna za sve predstavnike institucija, prijatelje, suradnike, obitelj... – Kada je Điđi bio u akciji, cijeli se svijet okretao – rekao je Miljenko Puljić, ravnatelj Zagrebačke filharmonije. Dekan Akademije Mladen Janjanin kazao je da je Điđi i mnoge koncerte posvetio izgradnji dugoočekivane nove zgrade, a svoje je znanje nesebično prenosio.
Znao je reći da je umjetnost najbolja hrvatska posjetnica u zemlji i inozemstvu, čovjek i umjetnik s kojim se Zagreb i Hrvatska ponose, rekao je njegov prijatelj i bivši gradonačelnik Milan Bandić. Glazbeniku su se odužili i njegovi glazbenici izvedbom primjerenih djela iz opusa Masseneta, Mozarta i Lisinskog, a vidljivo potreseni govornici na turobnom skupu uoči posljednjeg ispraćaja na Mirogoju odreda su govorili o njegovoj srčanosti i nepresušnoj energiji za koju nitko nije vjerovao da će se tako rano ugasiti. Brojni su u knjigu žalosti, čekajući u redu, upisali svoje zbogom voljenom maestru čiji su rad poštovali.
Ave Maria i Vridilo je
Prijatelji iz mladosti, suradnici, tek štovatelji njegova djela... Ne pamti Mirogoj toliko mnoštvo ljudi okupljenih u boli. Nenad Ninčević natečene je oči prikrio tamnim naočalama. Vlado Kalember, Điđijev prijatelj iz djetinjstva, posljednji ga je put pozdravio u društvu supruge Ane Rucner i njezine obitelji, mame Snježane i oca Dragana.
– Nije trebao otići. Trebao je još dugo ostati tu, s nama – kazala je Ana.
I u njezinu se glasu osjetila nevjerica. Iste su riječi, pune tuge i sućuti, ponavljali svi koji su u dugoj povorci zadnji put pratili maestra. I u 50-ak metara dugom redu čekali da obitelji izraze sućut. Luka Bebić, Nadan Vidošević, Milan Bandić, Duško Ljuština, Špiro Guberina, Milan Štrljić, Perica Martinović, Lovro i Nina Pogorelić, Joško Juvančić... samo su neki od tisuća ljudi koji su otpratili maestra.
Nitko od njih nije ostao ravnodušan na “Ave Mariju” i Oliverovu “Vridilo je” u izvedbi klape Iskon i Lee Dekleve. Upravo tako, s tisuće pognutih glava u koloni, prošao je posljednji ispraćaj maestra Vjekoslava Šuteja.
U redu, spokoj pokojnikovoj duši, no nije mi jasno zbog čega je i od pogreba potrebno praviti spektakl. Mislim da je to ipak neukusno.