Na dlanu imati priču koju tako savršeno napiše sam život, filmska je prilika koju bi bila šteta ne iskoristiti. Politički kaos u Argentini koji se događao sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća upravo je takva priča. I upravo ju je redatelj Santiago Mitre odlučio iskorisiti za svoj posljednji uradak koji je, k tomu, argentinski kandidat za Oscar.
“Argentina, 1985.” priča je o procesu koji se vodio protiv Vidale i njegovih generala, a koji su optuženi za silovanja, kidnapiranja, mučenja, zlostavljanja, a na kraju i za genocid. Na desetke tisuća protivnika hunte nastradalo je u diktatorskom režimu, “Argentina, 1985.” tu tamnu stranu argentinske prošlosti priča kroz oči državnog tužitelja Julija Césara Strassere. Mitre odlučuje dati poprilično velik prostor u filmu Strasseri pa je na neki način ovo i biografija o osobi koja je smjestila Vidalu u zatvor. U slučaju da je ovo više biografija jedne osobe, pa čak iako ga redatelj portretira na svim razinama – poslovnoj, partnerskoj, obiteljskoj, domoljubnoj – “Argentina, 1985.” nije iskoristila puni potencijal.
Naime, tek se u sceni jedne manje svađe koju je imao sa svojim partnerom ovlaš spominje njegova uloga tijekom diktature. Čini se da njegov portret jednostavno nije dovoljno detaljno razrađen. S druge strane, ako je ovo ipak više priča o jednom od najvažnijih pravnih procesa u argentinskoj povijesti, jako je mlaka. Dakako, neka od svjedočenja žrtava (a Strassera je sa svojim mladim timom pripravnika skupio više od osamsto slučajeva na čijoj osnovi tuži Vidalu i druge visoke dužnosnike njegove vladavine) duboko su potresna, strašna, i to do mjere da su gotovo nezamisliva. Međutim, ako se čini da se tijekom filma može slobodno pročitati koja usputna vijest na internetu ili provjeriti što se događa na društvenim mrežama i ako za to jednostavno dođe poriv – a dođe – onda je to znak da nedostaje dinamike.
No, unatoč tome što se nije punokrvno ni portretirao Strassera ni razradio proces suđenja kojemu tako često nedostaje “ono nešto” što bi samo malo začinilo radnju, “Argentina, 1985.” sasvim je solidan film. Solidan zato što se bavi zahvalnom temom koja je sama po sebi zanimljiva i zato što je Ricardo Darín jednostavno sjajan u ulozi vjerojatno najpoznatijeg argentinskog državog tužitelja ikad. Također, ono zbog čega ovaj film možda i najviše vrijedi dolazi nakon svih oscilacija u osjećajima koji se stvaraju prema njemu i, kako to obično biva, na samom kraju. A to je završna riječ koju je Strassera imao u ovom procesu, a koja po težini i emociji zvuči gotovo kao Zolino čuveno pismo “Optužujem”. “Jesu li novorođene bebe vojni ciljevi?” rečenica je koja je, i to posebno u Darínovoj interpretaciji, i više nego dovoljna da sumira što se događalo tijekom Prljavog rata. I rečenica zbog koje vrijedi pogledati film.
