Prva hrvatska skladateljica Dora Pejačević duboko i osobno svojedobno je u dnevniku zapisala: "Zapravo sam samo tjelesno ovdje, sve što u sebi osjećam kao življenje i doživljavanje lebdi iznad prisutnoga i vidljivoga i u nekoj dubokoj i lijepoj beskonačnosti vidim u zrcalu svoga osjećanja pokretačke snage u liku ljubljenih bića i tisuće sjećanja izranja poput vodencvjetova na glatkoj površini jezera. U tu beskonačnost osjećaje slijede i misli i tamo promišljam svoje najbolje, jer sve što je dobro i veliko izrasta iz ljubavi. Odlebdjevši u taj najnevidljiviji svijet najosobnije unutarnjosti, postajem tek tada posvema svoje Ja, i to Ja, koje se tada u toj nebeski dalekoj skrovitosti osjeća previše ispunjeno sobom samim, traži izraz, traži odterećenje od toga visokog duševnog pritiska, koji je sam po sebi neka vrsta oduševljenja – i to se oslobođenje ostvaruje kada nastaje skladba!"
Upravo takvo oduševljenje publika i glazbenici osjećajući slušajući i izvodeći njezinu glazbu, koja je u svjetskim razmjerima popularnija danas nego što je bila za njezina života.
Ovo je ujedno godina u kojoj se bilježi stota godišnjica njezine smrti (10. 9. 1885. – 5. 3. 1923.) što je povod Dora Pejačević Festivalu koji se u organizaciji Zagrebačke filharmonije od 1. do 5. ožujka održava na više lokacija u Zagrebu. Sama ideja potekla je od šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije, mladog poljskog maestra Dawida Runtza koji je čuvši Dorine skladbe, kaže, odmah znao i osjetio da za tu ženu mora znati cijeli svijet. Pripreme su počele prije godinu dana, a kako je Filharmonijin ravnatelj Mirko Boch najavio na konferenciji u Lisinskom, u pitanju je multidisciplinarni festival koji 1. ožujka počinje izložbom "Dora, zapis na brezovoj kori" u Muzeju grada Zagreba i klavirskim koncertom u Preporodnoj dvorani u izvedbi njemačke pijanistice Kyre Steckeweh. Uslijedit će i tri komorna i tri simfonijska koncerta u Lisinskom, na Muzičkoj akademiji i u HNK Zagreb na kojima će glazba Dore Pejačević stajati uz bok skladateljima njenog doba Mahleru, Debussyju, Lisztu, Bartoku...Sudjeluju na festivalu i studenti Muzičke akademije, pripremljen je i program za djecu, a akademkinja Koraljka Kos, koja o životu i opusu Dore Pejačević piše od 70-ih godina prošlog stoljeća, održat će o njoj predavanje u Knjižnici HAZU.
Širokoj publici, koja možda još nije upoznala njezinu glazbu, Dora Pejačević najintrigantnija je pak po svojoj osebujnoj biografiji i tragično kratkom životu. Naime, rođena je u Budimpešti 1885. godine kao kći hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića i mađarske barunice Lille Vay de Vaya. Prve godine djetinjstva provodi u Našicama i već zarana pokazuje interes za glazbu pa ju sviranju klavira podučava mađarski orguljaš Károly Noszeda. Kada se obitelj zbog banske obveze Dorina oca preselila u Zagreb, nastavila je privatno pohađati sate glazbe kod Cirila Juneka, Dragutina Kaisera, Vaclava Humla. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za glasovir te za violinu i glasovir. Potom su uslijedile popijevke, a od 1908. komorna i orkestralna djela.
Ta zaljubljenost u umjetnost prerasla je granice pronalaženja tek razonode u glazbi i postala je njen poziv, a kada su to osvijestili i njezini roditelji, šalju je uoči početka Prvog svjetskog rata na daljnje školovanje u Dresden, a potom i München. O njezinoj golemoj erudiciji svjedoči i njezin Dnevnik pročitanih knjiga, u kojem je velik broj antologijskih naslova s područja religije, psihologije, lijepe književnosti, napisa o glazbi, ali i političkih i filozofskih rasprava, što na početku stoljeća nije bila uobičajena "ženska" lektira, a tečno je govorila i šest svjetskih jezika.
Preko prijateljice, barunice Sidonije Nádherný von Borutin, upoznala je velikane njemačke književnosti Karla Krausa i Rainera Mariju Rilkea koji su bili fascinirani njezinom glazbom. Rilke je neko vrijeme čak i pokušavao naći prikladan predložak libreta za operu koju je namjeravala skladati, a Kraus je jednu njezinu skladbu pokazao i Arnoldu Schönbergu koji je skladateljičino djelo hvalio (ali i izjavio da "žena, dakako, ne može biti skladateljica"). Dora Pejačević živjela je intenzivno, često putovala po europskim metropolama, a posjetila je i Egipat. No Našice su bile njezin dom u koji se uvijek vraćala; ondje sustavno sklada i obrazuje se. Dorinu Simfoniju za veliki orkestar s ogromnim uspjehom izveo je Dresdenski simfonijski orkestar pod ravnanjem Edwina Lindnera u Dresdenu davnog 10. veljače 1920.
Nakon udaje za austrijskoga časnika Ottomara von Lumbea, Dora Pejačević preselila se najprije u Dresden, a potom u München. Neposredno nakon rođenja sina Thea preminula je od sepse u 38. godini. Suprugu je ostavila pismo, pisano 29. listopada 1922., a s njemačkog ga je prevela akademkinja Koraljka Kos, u kojem predosjećajući svoj skori kraj, piše o odgoju koji želi svojem djetetu: "Neka ti Bog dade da Ti naše dijete (ako bih Ti ga ostavila) bude na radost, da postane istinski otvoren, velik Čovjek; utri mu putove, no ne sprečavaj ga nikad da spozna patnju koja oplemenjuje dušu, jer samo će tako postati čovjekom. Pusti ga da se razvije poput biljke, a ako bi posjedovalo velik talent, pruži mu sve što može služiti njegovu poticanju; prije svega – daj mu slobodu, tamo gdje je bude zahtijevalo. Jer zbog ovisnosti o roditeljima i rođacima slama se mnoga nadarenost – to znam iz vlastitog iskustva – i zato postupaj jednako s njim bude li se radilo o djevojčici ili dječaku; svaki talent, svaki genij zahtijeva podjednak obzir – spol tu ne smije doći u pitanje."
Njezin opus sastoji se od 57 registriranih djela, jedno je navodno izgubljeno, a uglavnom su sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskome glazbenom zavodu u Zagrebu.
O svemu tome bit će riječi i na samom festivalu u sklopu kojeg ćemo, između ostalog, u kinu Metropolis u MSU imati prilike premijerno pogledati dokumentarac "Dora, bijeg u glazbu" njemačkih redatelja Kyre Steckeweh i Tima van Beverena koji kroz njen život priča priču o ženskoj emancipaciji na početku 20. stoljeća. Film donosi i stavke i ulomke njenih glazbenih djela u interpretaciji pijanistice Kyre Steckeweh, violinista Andreja Bielowa i Gewandhaus orkestra iz Leipziga, koji ni danas nisu izgubili svoju čar i živost. Cijeli program Dora Pejačević Festivala, sa satnicom i lokacijama događanja, nalazi se na web-stranici dvorane Lisinski.
