Grad Zagreb na pretposljednjem je mjestu u Europi po broju ulica i trgova koji su ime dobili po ženama. Porazne činjenice govore kako tek 1,8 posto ulica i trgova nosi ženska imena, premda je jako puno žena pridonijelo glavnom gradu Hrvatske, i ne samo njemu. No odnedavno se statistika okreće u njihovu korist i nepravda barem djelomično ispravlja, slijedom vijesti da bi imena glumica Mije Oremović, Božene Begović, Božene Kraljeve i Elize Gerner trebala osvanuti u ulicama na Črnomercu, nedaleko od šetnice Črnomerečki potok.
Prošlog mjeseca, naime, završilo je javno savjetovanje za nacrt prijedloga odluke o preimenovanju ulica nazvanih po dužnosnicima i simpatizerima NDH, nakon što su, piše u obrazloženju, takav prijedlog podnijeli Centar za suočavanje s prošlošću Documenta i Svjetski židovski kongres. Tko su četiri velike dramske umjetnice čija će imena uskoro krasiti pročelja zagrebačkih ulica?
Jedna od njih je i čudesna umjetnica, prevoditeljica i književnica, samozatajna Božena Begović. Međutim, kao što potkrepljuje anketa koju je istražujući za potrebe predstave "Halo, halo, ovdje Radio Zagreb" prije dvije godine provela redateljica Pavlica Bajsić Brazzoduro, ta svestrana žena nama je danas posve nepoznata.
Naslov je predstava, zapravo sentimentalni hommage prvoj spikerici Radio Zagreba, dobila prema riječima koje je upravo Božena Begović popularizirala, no zapravo ih je izgovorio muškarac, direktor radija Ivo Stern, a ona godinama kasnije snimila za potrebe obilježavanja godišnjice Radija Zagreb 15. svibnja, datuma kada je 1926. iz skučenoga studija dvorišne zgrade na Markovu trgu broj 9 skupina radioamatera i entuzijasta odaslala prvi radijski signal u eter iznad Zagreba.
Medij radija tih je godina bio popularniji nego što je danas te nije čudno da se, iako je na Radio Zagrebu radila samo godinu dana, o njoj uglavnom zna samo zahvaljujući toj kratkoj crtici iz njezine vrlo živopisne karijere. Premda je Božena Begović jedna od najsvestranijih i najslobodnijih stvarateljica s početka 20. stoljeća, kći književnika Milana Begovića i dubrovačke pijanistice Paule Goršetić, koja je djetinjstvo provela u Splitu i Hamburgu, gimnaziju i glumačku akademiju završila u Beču te uskoro na austrijskim pozornicama počela glumiti na njemačkom jeziku.
Prvo u Dubrovnik pa onda u Zagreb vraća se 1923. godine, gdje nastupa kao glumica, potom kao spikerica tek pokrenutog radija. Jedina je spikerica, vodi i najavljuje cijeli program: čita vijesti, reklame, tekstove u svim emisijama, glumi u dramskim igrama, tumači i Dezdemonu u Shakespeareovu "Othellu", usto stavlja gramofonske ploče i najavljuje ih navijajući ručice gramofona, a kad zatreba, proizvodi i zvučne efekte, piše najave i brojne uvode u emisije, djeluje i kao prevoditeljica, prva je prevela Krležu na njemački, dramatičarka je, pjesnikinja i gorljiva antifašistkinja.
Nakon Drugog svjetskog rata postaje ravnateljicom Drame HNK, a poslije ravnateljicom Pionirskog kazališta koje je djelovalo na mjestu današnjeg ZKM-a. Suočena cijelog života s teškim materijalnim problemima i bijedom, mizoginijom u kazališnim krugovima, potplaćivanjem i podcjenjivanjem svojeg autorskog i upravljačkog rada te veoma vjerojatnim odbacivanjem društva s obzirom na to da je dugo živjela sa ženom, Božena Begović ispisala je neke od najvažnijih i najtužnijih stranica povijesti emancipacije na ovim prostorima.
Prijateljevat će s Miroslavom i Belom Krležom, a Boženina će životna partnerica, aristokratkinja i feministkinja Joelle Vuković, poslije zapisati kako se za druženja u Jurjevskoj 19 Krleža upravo Boženi pokazivao toplim i ranjivim, kakvim ga malobrojni pamte. Kad mu je jednom, na tom tragu, Božena dobacila da se vlada kao bijesan pas na lancu te da takav uopće nije, odgovorio joj je da to čini kako drugi ne bi vidjeli da u sebi plače. S Boženom se volio družiti i Ivan Goran Kovačić te August Cesarec.
U druženjima ih nije omelo silno siromaštvo koje je Boženu, unatoč uspjesima u glumi, prevoditeljstvu i spikerstvu, pratilo gotovo cijeli život. Umjetnica koja je u ženama nesklono vrijeme u svakom smislu pomicala granice, ne samo profesionalno nego i privatno, umrla je u Zagrebu 10. lipnja 1966. u dobi od 65 godina.
Mia Oremović jedna je od najvećih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica. Rođena je 31. srpnja 1918. u Požegi, gdje je odrasla na bakinu imanju pokraj rijeke Orljave. Pisati je naučila već s četiri godine igrajući se s dječakom koji joj je šibama od vrbe po podu slagao slova.
S roditeljima se 1925. odselila u Zagreb. Mijina majka inzistirala je na tome da nakon gimnazije upiše Medicinski fakultet, no ona je željela upisati Školu za primijenjenu umjetnost, kasnije i Školu dramskih umjetnosti Branka Gavelle. Tada se posvadila s roditeljima, napisala im pismo i otišla od kuće znajući da neće biti sretna bude li živjela snove svojih roditelja.
Prije prvih ozbiljnih uloga, od kojih je mogla zarađivati za život, radila je razne poslove pa je bila i model na revijama Žuži Jelinek. Uzdržavala se statirajući u operama i baletima. U kazalištu se susrela s nekim važnijim imenima poput Bele Krleže, s kojom je nastupala u komediji "Gospođa ministarka". Njezin se tekst sastojao od samo jedne rečenice, no ta joj je rečenica mnogo značila jer je bila korak prema važnijim ulogama.
Živjela je u unajmljenoj sobi s kolegicom koja je oko kreveta imala gomilu knjiga. Mia je oko kreveta imala igračke i cvijeće. Zbog toga ju je kolegica jednom zgodom pitala: "Zar ne želiš postati glumica?" Njezin odgovor je bio: "Pa želim. Ovo je gluma – igra."
Mia Oremović glumiti je počela u kazalištu kao statist u operama i baletima zagrebačkog HNK, a od 1945. i kao član glumačkog ansambla. Kao filmska glumica debitirala je 1952. u filmu "U oluji", gdje je tumačila Rosu, udovicu koja je u Drugom svjetskom ratu ostala bez muža. Kritičari su je za ovu ulogu iznimno pohvalili. Tijekom snimanja filma vlasti su im zabranile da se s glavnim glumcem poljubi u usta. Scenu su bili prisiljeni izbaciti iz scenarija i zbog toga su snimili poljubac u vrat koji je ispao još efektniji i seksepilniji.
Za epizodnu ulogu u filmu Nikole Tanhofera "H-8" na Pulskom filmskom festivalu 1958. dobila je Zlatnu arenu. "Htjela bih dobiti neku literarno vrijednu ulogu u kojoj bih tumačila suvremenu ženu s više temperamenta i krvi nego što su to obično žene u našim filmovima", izjavila je za Yugopapir 1959. godine. Želja joj se uskoro ostvarila ulogom prve mame u filmu Kreše Golika "Imam dvije mame i dva tate", za koju je u konačnici 1968. dobila i Zlatnu arenu, ovoga puta za glavnu žensku ulogu.
U karijeri dugoj čak 66 godina ostvarila se u mnogo različitih uloga, ali najzapamćenija je ipak ostala po ulozi tragikomične Mine u filmu Kreše Golika "Tko pjeva zlo ne misli". Bila je prva partnerica Pere Kvrgića u "Stilskim vježbama", a glumila je i u više od četrdeset filmova, kao i u antologijskim serijama poput "Našeg malog mista", "Velog mista", "Kapelskih kresova" i "Smogovaca".
Republika Hrvatska dodijelila joj je 1996. nagradu "Vladimir Nazor" za životno djelo, a Udruženje hrvatskih filmskih redatelja 2002. dodijelilo joj je nagradu "Fabijan Šovagović", također za životno djelo. Mia Oremović živjela je u eri koja je za nju bila preuska, međutim, uspjela je iza sebe ostaviti veliko umjetničko bogatstvo. Njezin rodni grad Požega 2009. proglasio ju je svojom počasnom građankom. Umrla je dogodine, 2010., u 92. godini, a pokopana je u grobnicu Hrvatskog društva dramskih umjetnika na Mirogoju. Njezina Mina zauvijek ostaje jedan od najdražih likova hrvatske filmografije, s njom i glumica koja ju je tako sjajno utjelovila, velika Mia Oremović.
Eliza Gerner rođena je u Somboru 30. kolovoza 1920. godine, a postala je glumica igrom slučaja. Doktorirala je ekonomiju u Budimpešti tijekom Drugog svjetskog rata, disertacijom krajnje ozbiljnog naslova "Najnovije socijalne tendencije u odredbama poreznog zakonodavstva", a kada je poslije pokušala u Zagrebu nostrificirati svjedodžbu, potiho su je upozorili: "To je kao da ste studirali bogosloviju. Diplomirali ste u okupatorskoj zemlji."
Bez posla i jasne vizije budućnosti prihvatila je ponudu znanaca da u rodnom Somboru u tamošnjem Narodnom pozorištu zaigra veliku ulogu, Elizu Doolittle u "Pigmalionu" Georga Bernarda Shawa. Lako je svladala kompliciran tekst pa iako je bila čista amaterka, publika ju je odlično primila.
Drugi veliki podvig izvela je kada je ubrzo zatim otišla u Zagreb i nagovorila doajena Tita Strozzija da dođe gostovati u Sombor u Krležinu komadu "U agoniji", u kojem bi ona igrala Lauru Lenbach. Privučen drskom početnicom, Strozzi je pristao, a tijekom somborskih proba započeli su ljubavnu vezu. Vratili su se zajedno u Zagreb, njoj nije smetalo što je njezin partner prije toga bio pet puta u braku, više ju je plašilo što ju je natjerao na audiciju za Dramski studio, koji su pohađali neusporedivo iskusniji glumci. Prošla je, u komisiji su joj bili Ranko Marinković i Ivo Tijardović, a zatim se sa Strozzijem preselila u Rijeku, gdje su im obećali stan i gdje su se napokon i vjenčali.
Po povratku je dobila angažman u Hrvatskom narodnom kazalištu i ostala tamo u radnom odnosu pune 34 godine. Na svojoj je matičnoj sceni ostvarila brojne uloge, među ostalim i u dramama Miroslava Krleže. Glumila je na tri jezika, i to hrvatskom, mađarskom i njemačkom, a osim u kazalištu, potvrdila se i na filmu i televiziji.
Ivo Hergešić smatrao ju je salonskom glumicom velikog potencijala (nimalo slučajno, omiljeni joj je autor bio Shaw, a njegov "Ljubavnik" najdraža predstava), no ona nije bila tako opsjednuta karijerom poput svog supruga. Zbog toga im se brak i raspao, a uz drugog muža, dr. Milana Arka, napokon je uravnotežila obitelj i posao.
Eliza Gerner bila je vrsna poznavateljica hrvatskog kazališnog života i njegova poštovana kroničarka. Napisala je sedam knjiga, među njima i knjigu o Titu Strozziju, ali i knjige sjećanja na svoje kućne prijatelje Belu i Miroslava Krležu. Prvu knjigu "Osvrnuh se sjetno" objavila je još 1988. godine, a onda su uslijedile knjige "Oproštaj s Gvozdom", "Oteto zaboravu"...
Izrazita aktivistica, sudjelovala je u radu mnogih kazališnih žirija, devedesetih je figurirala kao prevoditeljica kolegi Borisu Buzančiću na međunarodnom sastanku gradonačelnika u Budimpešti, pisala članke za časopise, ali i veselila se što će svojoj unuci Dori Fišter Toš pomagati u brizi za djecu. Radni stol doslovno joj je bio zatrpan rukopisima.
Zahvaljujući svojem spisateljskom radu Eliza Gerner bila je članica Hrvatskog društva pisaca. Dobila je i nagradu za životno djelo Hrvatskog društva dramskih umjetnika, a predsjedavala je i Fondom solidarnosti i Fondom Mila Dimitrijević. Umrla je prije desetljeća u Zagrebu, uoči svog 93. rođendana.
Možda i najmanje poznata današnjoj široj javnosti, Božena Kraljeva bila je hrvatska filmska, kazališna i televizijska glumica, rođena u Zagrebu 1904. godine. Završila je nižu gimnaziju i dvogodišnju trgovačku školu te se s nepunih 17 godina zaposlila kao činovnica u veletrgovini cipela i strojnog remenja "Frković i drug", no lijepa i pristala, sanjala je o velikim pozornicama. Glumačko školovanje započela je kao učenica Škole za kinematografsku glumu (kao prva glumica uopće), koju je s odobrenjem prosvjetnih vlasti u ožujku 1922. osnovalo poduzeće "Jugoslavija film" u Zagrebu.
Nakon prestanka rada te prve naše filmske škole, nastupila je u filmu "Strast za pustolovinama" A. A. Vereščagina 1922. i od te godine na njegov poticaj polazila Državnu glumačku školu. Nakon odigrane uloge Berthe u Strindbergovu "Ocu", uprava HNK ocijenila je iznimnom njezinu darovitost te je 1924. angažirana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Isprva je nastupala u ulogama tankoćutnih djevojaka, no u četiri desetljeća Božena Kraljeva na toj je pozornici ostvarila golem broj uloga, psihološki duboko izrađene likove mladih heroina, komičnih i tragičnih žena, ljubavnica i starica.
Božena Kraljeva jedinstvena je glumačka osobnost u povijesti hrvatskog glumišta. Bila je istančana i odmjerena u gestikulaciji, osvajala je suptilnom scenskom pojavom i profinjenim govorom. Bila je Julija, Ofelia i Desdemona, Andromaha i Kassandra, Lucićeva "Robinja" i dama s kamelijama. Poslije izvedbe Ane Karenjine, veliki kazališni znalac Marijan Matković zapisao je kako je u svojoj patnji, lutanju i traženju bila ozarena onom specifičnom tolstojevskom čovječnošću.
Nakon što ju je prvi put vidio kao Ofeliju (premda je prije ostvarila već nekoliko vrlo važnih uloga, Katarina Ivanovna u "Braći Karamazovima" F. M. Dostojevskog ili Angelika u "Gospodi Glembajevima"), Krleža je redovito i uporno gledao sve predstave. Ulazio bi u intendantsku ložu u trenutku u kojem počinje scena Ofelijina ludila i tu bi presjedio do njezina kraja. Upravo je Eliza Gerner zapisala o Boženi da je u sebi nosila duboku emotivnost, osjećaj za stil, da je govorila profinjenom dikcijom bogate muzičke modulacije pa je stoga njezin glas nazivan potočićem koji žubori, a njezin smijeh uspoređivan je sa zvukom šumskih zvončića. Stoga scena ludila, koja je toliko fascinirala Krležu, govori o velikoj moći transformacije i nesumnjivom glumačkom talentu glumice Božene Kraljeve.
Kraljeva je nastupala i na radiju i televiziji, a poznata je po ulogama u filmovima "Posljednji Stipančići" i "Bombaški proces" te serijama "Nepokoreni grad" i "Veliki i mali". U životopis te velike umjetnice upisano je i to da je predavala glumu na Dramskoj akademiji u Zagrebu od 1955. do 1960. Nakon umirovljenja povremeno je glumila u manjim kazalištima (Teatar u gostima), a njezina profinjena dikcija i suptilan scenski nastup i tada su izazivali divljenje publike. Umrla je u Zagrebu 12. srpnja 1989. u dobi od 85 godina. Ispraćena je na zagrebačkom groblju Mirogoju, a nadahnute riječi oproštaja uputio joj je glumac Zlatko Vitez.
Sada će joj se Zagreb odužiti simboličnom gestom: imenovanjem ulice njoj u čast, kao i njezinim kolegicama Miji Oremović, Boženi Bogović i Elizi Gerner, pa i na takav način ove velike dramske umjetnice trajno oteti zaboravu.
Sve je to lijepo i krasno, ali bilo bi u redu da se vrate nazivi naših narodnih heroja koji su nepravdom skinuti još od 1990. godine jer nas ovi sadašnji nazivi dovode u nedoumicu i zbunjuju nas !